Bolno rame4 min čitanja

Bolno rame je, nakon križobolje i vratobolje, najčešći problem mišićno-koštanog sustava koje u većini slučajeva nije opasno, ali značajno narušava kvalitetu života pojedinca. Bol koja može biti nagla i intenzivna već pri blagom pomicanju ruke, ili pak umjerena ali konstantna, onemogućava svakodnevne radnje poput češljanja kose, kopčanja remena ili mirnog i kvalitetnog sna. Neugodni simptomi bolnog ramena mogu nestati jednakom brzinom kojom su i nastali, no većina simptoma ipak ne prolazi lako sama od sebe te se procjenjuje da kod 40% pacijenata simptomi traju i do godinu dana.

Zašto rame boli?

Definiranje i objašnjenje nastanka bolnih sindroma ramena je vrlo nejasno i kompleksno, pa čak i zbunjujuće za mnoge stručnjake. Neki od razloga su:

• kompleksna anatomska građa i biomehanika ramenog obruča,
• raznolikost i brojnost patoloških stanja, te terminologija istih koja se konstantno mijenja,
• veliki broj testova i metoda u procjeni čija je vjerodostojnost upitna.

Naime, bol u ramenu može biti posljedica patoloških promjena mekih i krutih struktura koje čine i okružuju rameni zglob, ali isto tako može biti i posljedica promjena na drugim strukturama poput vrata i visceralnih organa. Opseg oštećenja tkiva utvrđen kliničkim snimanjima (magnetska rezonanca – MR, ultrazvuk – UZV) se često ne podudara sa simptomima i intenzitetom boli u ramenu, stoga se takav način dijagnosticiranja dovodi u pitanje već neko vrijeme. Nažalost, i klinički testovi kojima ponosno i zadovoljno dijagnosticiramo ili lokaliziramo problem su samo alat za izazivanje simptoma, ali ne i za dijagnostiku.

Bilo bi idealno kada bismo na pozitivan „Empty Can“ test, čija je svrha izolirati i testirati mišić supraspinatus, mogli sa sigurnošću osobi utvrditi: „Imate ozljedu tetive supraspinatusa“. No, Clark i Harryman su nam još davne 1992. godine svojim istraživanjem to onemogućili, objavivši da se vlakna mišića infraspinatusa i supraspinatusa spajaju u jednom dijelu, a svi mišići rotatorne manšete se u nekom trenutku isprepliću sa okolnim ligamentima i kapsularnim tkivom, što apsolutno onemogućava izolirano testiranje struktura ramena.

Isto je utvrđeno i elektromiografskom (EMG) pretragom – prilikom „Empty Can“ testa – uz suprapinatus je jednako aktivno bilo još 9 mišića ramena.

Čak 50% populacije u svojim 70-ima će imati nalaz MR-a s potpunom ili djelomičnom rupturom tetiva rotatorne manšete, ali uopće neće imati simptome, jednako kao i 79% profesionalnih bejzbol bacača koji unatoč nekoj od patologija mišića rotatorne manšete i dalje igraju bez simptoma i pod velikim naporom.

Kako mogu i dalje pomicati rame ako je tetiva puknula?

Jedna od pretpostavki je da bez obira koliko ruptura zvučala strašno, naše tijelo se pobrinulo da osigura čvrst fibrozni snop debljine 5mm koji čini jedan kompleks s tetivama inafraspinatusa i supraspinatusa. Djeluje kao suspenzijski most za mišiće rotatorne manšete i ojačava i potpomaže funkciju oštećenih tetiva.
Druga teorija govori da funkciju ruptiranih tetiva preuzimaju drugi mišići ramena kojih, na sreću oštećenog pojedinca, ima dovoljno.

Što onda uzrokuje bol u ramenu ako nije ruptura ili upala tetive koja mi je dijagnosticirana na MR?

Važno je znati da ništa nije crno ili bijelo, te da je mehanizam boli vrlo kompleksan – potrebno je uzeti u obzir više faktora za njegovo razumijevanje kao što su fiziologija, neurologija, psihologija ljudskog organizma, jednako kao i način života pojedinca.

Nadalje, u ramenoj regiji se nalazi do 12 burzi – sluznih vrećica koje smanjuju trenje između struktura koje se pomiču pri pokretu u ramenu. Zbog puno kemijskih supstanci u tkivu burze, stimuliraju se nociceptori (završni živci, osjetilni receptori) ako se npr. dogodi kakav udarac, pad, preopterećenje ili neki drugi razlog koji uzrokuje njenu upalu, oticanje ili napuhavanje. Svaki pokret u ramenu – uključujući i kliničke testove, pritišće i isteže burze koje su već dovoljno osjetljive, pa i to izaziva bol.

Što JA mogu učiniti da pomognem sam SEBI?

Kognitivni faktori poput samoefikasnosti i lokusa kontrole (percepcija pojedinca o njegovu izvoru kontrole) značajno utječu na oporavak od raznih bolnih sinfroma, pa tako i ramena. Dobra je vijest da se kognitivne sposobnosti mogu razvijati – ako se na njima radi.
Osoba s unutarnjim lokusom kontrole koristi strategije usmjerene na problem i preuzima odgovornost za vlastita djela, dok osoba s vanjskim lokusom kontrole vjeruje da je ishod izvan njezine kontrole i ovisi o djelovanju drugih ljudi.

• važno je izgrađivati i održavati taj unutarnji stav koji je povezan s pozitivnim ishodima vlastitog suočavanja s problemom, osobito s ustrajnošću i mogućnošću rješavanja problema.
• važno je moći funkcionirati s podnošljivom boli i ne bojati je se. Sigurnost koju osjećamo dok izvodimo neki pokret iako nas boli, će nam omogućiti daljnje izvođenje svakodnevnih radnji, terapijskih vježbi i u konačnici rezultirati bržim oporavkom.

Naš zadatak kao terapeuta je osmisliti program rehabilitacije koji uključuje edukaciju o problemu i planu rješenja, ohrabrivanje za izvođenje zadanih vježbi i svakodnevnih radnji, vraćanje vjere u klijenta da može i da ga bol neće spriječiti da se oporavi, te da počne vjerovati vlastitom tijelu i mehanizmu oporavka.

Maja Krasić,

vlasnica Terapijskog i relaksacijskog centra Figura