Kada nas vlastiti mozak pokuša zavarati4 min čitanja
„Nikad neću postati dovoljno dobar“, „Što ako se sutra razbolim? “, „Nikad nemam sreće u životu“…..koliko često su vam ovakve ili slične misli pale na pamet? Jeste li se ikada zapitali kako se pojavljuju i kako djeluju na vaše ponašanje? Kada se mozak želi igrati s nama i zavarati nas, pojavljuju se misli koje nazivamo kognitivnim distorzijama.
Kognitivne distorzije predstavljaju pogreške u načinu razmišljanja koje se pojavljuju automatski. U većini slučajeva su negativne i ne sagledavajući širu sliku, lako povjerujemo da su istinite. Nazivaju se i iracionalnim obrascima mišljenja i u početku ih se povezivalo samo s depresivnim pojedincima. Danas znamo da se mogu pojaviti kod svakoga od nas i pomutiti nam raspoloženje s vremena na vrijeme.
Često se spominju u području kriminologije i svijetu prijestupnika jer se isprike i opravdanja pripisuju pojavi kognitivnih distorzija. Važan su fokus u mnogim istraživanjima i tretmanima problematičnog ponašanja kao što je antisocijalno, delinkventno i agresivno ponašanje. Iako je ovo doista široko područje psihologije i pojedini autori navode kako postoji do čak 38 različitih vrsta kognitivnih distorzija, u nastavku možete saznati koje su to najčešće.
Jedna od najvažnijih kognitivnih distorzija naziva se emocionalno rezoniranje. Ponekad smo skloni donositi zaključke o svijetu na temelju onoga što osjećamo. Tako možemo pomisliti, na primjer: “Osjećam se kao gubitnik. To je zato jer jesam gubitnik.”
U takvim slučajevima, emocije postaju činjenice i refleksija realnosti.
Pretjerana generalizacija se pojavljuje ako na temelju jednog događaja postavljamo opći zaključak o svojim sposobnostima ili vrijednostima. Ovakve misli mogu voditi do smanjivanja osjećaja vlastite vrijednosti jer se negativne informacije uopćavaju na druge situacije i aspekte. Ne uzima se u obzir međusobna razlika situacija ili slučajnost koja se može pojaviti.
Sadrže riječi kao što su uvijek ili nikad, poput: “Pala sam ispit. Uvijek ću ga pasti i nikad neću položiti.”
Sve ili ništa se često naziva i crno-bijelo mišljenje jer ne dozvoljava uzimanje u obzir bilo kakve vrijednosti između ekstrema. Smatra se da je sve apsolutno i da nema sive zone te često može dovesti do nerealnih standarda i očekivanja.
Primjer : “Postat ću svjetski prvak ili ću biti totalna propalica.”
Ekstremni primjer ove kognitivne distorzije naziva se globalno etiketiranje. Definira se kao primjena globalne oznake na sebe ili druge na temelju nekolicine događaja, bez sagledavanja konteksta situacije. Te oznake su većinom pogrdne i negativne i dovode do osjećaja nesigurnosti i manjeg samopoštovanja, a etiketiranje drugih nas može učiniti i frustriranima.
Na primjer: “Nisam uspio proći u finale jer sam nesposoban.”
Katastrofiziranje – bez obzira koliko su pojedini zaključci nezamislivi ili nemogući, ponekad ćemo lako povjerovati u njih i uvjeriti sebe da su istiniti. Često sadrže riječ što ako? i tako možemo pomisliti: “Što ako slomim ruku na treningu i moja karijera završi?”
Na taj način buduće događaje predviđamo u najgorim mogućim scenarijima. U ovu kognitivnu distorziju se ubraja i proricanje budućnosti gdje možemo vjerovati da će se događaji u budućnosti odviti na određeni način.
Personalizacija i samookrivljavanje – iako u mnogim slučajevima nemamo dokaze o tome kako smo odgovorni na neki ishod, nerijetko možemo okriviti sebe. Tada se pojavljuje osjećaj velike krivnje i srama i smatramo da smo odgovorni za situaciju u koju je objektivno uključeno više faktora.
Primjer: “Ja sam kriv/a za to što moj šef ima loš dan”.
Ponekad smo skloni zanemarivanju pozitivnih informacija i činjenica, prirodno zaključujemo da je sve negativno i nepravedno i koristimo se negativnim filterom. Pretjerano se fokusiramo na isključivo negativni aspekt situacije i zapostavljamo pozitivnu stranu priče.
Iako ih se često predstavlja u negativnom svjetlu, kognitivne distorzije su ponekad neophodne. Važno je prepoznati ih, jer misli utječu na naše osjećaje, doživljaje, motivaciju i ponašanje. Stoga, poželjno je razmišljati o našim mislima. Koliko god to zbunjujuće zvučalo, važno je sagledati činjenice, uzeti u obzir širu sliku i pokušati pronaći pozitivnu stranu u svemu. I za kraj zapamtite – ono što vam mozak govori nije uvijek istina.
Ema Galić, studentica psihologije
