Kako pomoći djetetu da prebrodi strah od potresa?8 min čitanja

“Teška vremena prijatelju moj, đavo ih odnio…”svira mi u ušima već danima….možda čak i mjesecima. Ova nam godina zaista ne da mira. A kad se napokon činilo da će malo “popustiti” desila se nova katastrofa. I nije teško oteti se dojmu da nema kraja…da godina koja nam dolazi neće biti nimalo bolja od prethodne…da nas priroda kažnjava…i još mnogo takvih crnih misli…Bile one istinite ili ne, mislim da je najvažnije da se zapitamo pomažu li nam da se bolje nosimo sa svime ovime što nam se trenutno događa. Dragi svi, mislim da zaista nije trenutak da se prepustimo crnilu…Tragedija je oko nas i u nama ali moramo biti jači nego ikada prije možda. Ne smijemo zaboraviti da smo mi zvijezde u koje gledaju naša djeca – podučimo ih stoga kako se nositi sa svime što se događa oko nas i u nama. Kako? Evo nekoliko savjeta, iskreno se nadam da će vam biti od pomoći.

Za početak, objasnite djetetu što se dogodilo. Naravno,ovisno o dobi, koristit ćete i različit stupanj zahtjevnosti priče (malo veći klinci možda će čak objasniti vama obzirom da smo mi davno bili u srednjoj školi). Manjem djetetu možete reći da je zemlja sastavljena od velikih puzli koje se stalno miču “kao da imaju crve u g…i” ali da ponekad to rade nježno i tiho pa mi to ne osjetimo (kao kada se npr. oni igraju u svojoj sobi u tišini pa ih mi u boravku ne čujemo). No, ponekad se puzzle malo razigraju i tada bude potres (baš kao što se oni raskaču) pa ih tada čuju čak i susjedi kat niže ili možda čak cijela zgrada. Ili neku drugu slikovitu priču….

Na pitanje “Hoće li se ponoviti?” nemojte lagati da neće jer ukoliko se ponovi to će utjecati na djetetovo povjerenje prema vama. Umjesto toga, budite iskreni s djetetom, ali ga istovremeno i osnažite. Možete reći nešto poput “Ako se ponovi mi ćemo biti spremni.“

Vrlo je važno da smanjite na minimum gledanja vijesti i slušanja reportaža o potresu. Naime, opetovano gledanje slika i snimki katastrofa koje je potres prouzročio u djetetu jača traumu i usporava njeno izlječenje. Također, manja djeca ne znaju nužno razliku između snimljenog sadržaja i prijenosa uživo pa mogu vjerovati da se preneseni sadržaj odvija u realnom vremenu potičući iznova njegov strah.

Osluškujte djetetove riječi, ali i tišinu. Naoružajte se strpljenjem i pripremite se na niz pitanja – ona će često biti “iz vedra neba”. Ali upravo su ti spontani upiti i najbolje prilike za razgovor, naime, nije ih dobro požurivati niti namjerno nametati temu potresa. Kada dijete krene razgovarati s vama, otvorite se svemu što vam govori i pokušajte razumjeti njegov osobni doživljaj situacije – njegove misli i osjećaje o onome što je proživjelo i što trenutno proživljava.

Uvažite i normalizirajte njegovo iskustvo rečenicama poput: „Vidim da si ljut/a, tužan/na… (ili bilo koja druga emocija koju primijetite)”. Recite da je u redu osjećati se preplašeno i da se svi mi ponekad osjećamo tako. Poštujte njihovu potrebu za samoćom ukoliko ju izraze kao i prigrlite njihovu izraženiju potrebu za bliskošću.

Podučite dijete o strahu. Možete mu reći nešto poput: “Svi ljudi ponekad osjećaju strah, i djeca i odrasli. Za razliku od sreće koju volimo osjećati, strah nam je svima neugodna emocija. Kada se bojimo naše su misli ružne i crne, a naše tijelo doživljava čudne promjene – tresemo se, jako nam lupa srce, mišići nam se zategnu kao pračke, možemo imati osjećaj da je teško udahnuti ili da nam slon sjedi na prsima. Sve te promjene su normalne i naše tijelo tako reagira kako bi nas zaštitilo i omogućilo nam da se borimo protiv onoga što nas plaši. No, strah je dobar dok nije pretjeran – npr. važno je pažljivo pogledati lijevo i desno prije negoli prelazimo cestu ali nije dobro prestati izlaziti iz kuće kako nas slučajno auto ne bi pogazio. Iz tog je razloga bitno naučiti smiriti svoj strah i to ću te ja podučiti.”

Utješite ga i učinite da se osjeti sigurnim. Osim što ćete ga svojim ponašanjem svakodnevno podsjećati da ste uvijek tu za njega, možete ga i podučiti kako se zaštititi od potresa te mu objasniti da postoje ljudi (vatrogasci, hitna pomoć, policija, vojska) koji svakodnevno marljivo i hrabro rade kako bi svi mi bili sigurni. Osim njih postoje i nebrojeni ljudi koji su spremni pomoći drugima u nevolji upravo kao što to sada i čine (možete im pokazati i par izabranih slika koje su ljudi objavili na društvenim mrežama, a koje zorno prikazuju volonterske akcije). Nipošto nemojte djetetu govoriti rečenice poput: “Nemoj se bojati” ili “Nemoj biti tužan” – možda vam se na prvu čini da ga na taj način tješite ili umirujete ali efekt je sasvim suprotan – poruka koju mu na taj način šaljete je da “ono što dijete osjeća nije važno ili prikladno”.

Posvetite mu više pažnje. Posebice u traumatskim situacijama djeca najčešće imaju veliku potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću sa svojim roditeljima – vi ste njihova referentna točka iz koje sve počinje i gdje sve završava. Dodir je prvo ljudsko osjetilo koje se razvije – iskoristite njegovu moć: nikako nećete pogriješiti s više maženja, grljenja i ljubljenja…

Pokažite mu vlastitim primjerom. Ne zaboravite, djeca (ali i odrasli) uče putem imitacije- Stoga, čak i u izvanrednim okolnostima poput potresa, ključno je osvijestiti da ste vi njihov model, u svakom smislu: praktičnom, ljudskom, emocionalnom, solidarnom. Nemojte to smetnuti s uma.

Iskoristite situaciju u edukativne svrhe. Vjerujem da se slažete sa mnom da se u svakom zlu moramo potruditi pronaći ili makar stvoriti nešto dobra pa tako ova prirodna nedaća može postati prilika za podučiti vaše dijete važnosti ljubavi i poštovanja prema prirodi, ali i empatije i solidarnosti prema onima među nama koji su imali manje sreće i koji su, možda čak izgubili dom ili nekog voljenog. Na tom tragu pročitajte i pokušajte primijeniti i sljedeći savjet.

Potaknite dijete na solidarnost. Omogućite djetetu da bude dio pozitivne promjene, pomažući na neki način potrebitima, posebice ako se radi o vršnjacima. Osim što ga podučavate važnosti altruizma, pomažete mu da preuzme osjećaj kontrole nad situacijom ali i jačate njegov osjećaj sigurnosti i samoefikasnosti.

Sačuvajte rutinu. Pokušajte se čim prije, koliko god vam je to moguće, vratiti “normalnosti”, točnije, rutinskim aktivnostima i programu – rutina čini da se djeca osjećaju sigurnom i pomaže im brže proraditi eventualnu traumu. Ako ste zbog izvanrednih okolnosti morali preseliti, stvorite nove rutine kojih ćete se pridržavati.

Njegujte kod djeteta osjećaj zahvalnosti. Teška vremena znaju nam zamagliti pogled – usmjeriti nas isključivo na ono loše. Važno je stoga da tada podučite svoje dijete ponovno sagledati svoj život – sigurna sam da ćete svakodnevno pronaći u njemu barem jednu čaroliju. Možete krenuti tako što ćete svaki dan prije spavanja podijeliti s njime nešto na čemu ste vi taj dan zahvalni pa nježno potaknuti i njega da vam se pridruži.

Podučite dijete metodama opuštanja. Postoje vježbe disanja, progresivna mišićna relaksacija ili divne mindfulness vježbice koje možete raditi zajedno s djetetom (za više informacija o mindfulness-u kod djece pogledajte sljedeći članak: https://mentalnozdravlje.hr/blog/mindfulness-za-djecu/ ). Možete i zajedno crtati strah pa mu dati neko nezastrašujuće ime poput Strašnislav, Profesor Potresić, Tresonja itd. kako biste postepeno umanjili njegovu snagu i intenzitet. Možete i raditi vježbice imaginacije gdje vaše dijete zamišlja da je superheroj koji ima neku određenu moć, a koju može prizvati svaki puta kada je u strahu. Zaista je mnogo kvalitetnih aktivnosti koje danas možete pronaći na internetu, za savjet me slobodno kontaktirajte.

Ukoliko osjetite potrebu, potražite stručnu pomoć. Nažalost, traumatska iskustva mogu na nama ostaviti duboke tragove, a to je posebice tako kada se radi o djeci. Što ranije reagirate veća je mogućnost brzog i potpunog oporavka kao i prevencija mogućih zdravstvenih komplikacija.

I ne zaboravite na sebe. Zapamtite, dobar roditelj je roditelj koji je dobro! Djetetu možete najviše pomoći kada ste i sami smireni. No, nemojte očekivati od sebe nemoguće – naravno da nećete svakodnevno pričati na glas o svojim strahovima pred djetetom, ali nije vam zabranjeno podijeliti s njime poneki trenutak straha koji imate – na taj način ga podučavate da su emocije zdrave i se nemamo čega sramiti. Nadalje, imajte na umu da je ponekad sasvim u redu odgovoriti s „ne znam“ – dijete ne očekuje da znate baš sve – vi niste savršen roditelj I NE MORATE TO NI BITI.

Zapamtite, za vaše ste dijete superheroj već i sada, samo vi to ponekad zaboravite…<3

Tijana Debelić

doktorandica psihologije i kbt psihoterapeutkinja u superviziji