Gotovo svi smo barem jednom iskusili stanje u kojem radeći nešto budemo toliko uživljeni u tu radnju da zaboravimo na pojam o vremenu ili umoru, na glad i žeđ, pa čak i na pojam o sebi. Taj se osjećaj može postići radeći svaku radnju, bilo to treniranje, rad, učenje, crtanje, igranje igrica. No pitanje kod toga je kako da to stanje postignemo češće i povećamo svoju produktivnost i sam užitak u obavljanju naših hobija, poslova i svih ostalih radnji.
To se stanje naziva flow, a ono se nalazi u balansu između anksioznosti i dosade kod bavljenja s nekom aktivnošću. To znači da nam ta aktivnost ne smije biti preteška kako ne bismo prešli u stanje anksioznosti, a niti prelagana kako nam ne bi bilo dosadno kod bavljenja istom. Flow kao pojam prepoznao je Mihaly Csikszentmihalyi, a naziv „flow“ dao mu je jer su mu sudionici opisivali taj osjećaj kao da teku niz rijeku. O flow-u su, točnije o nekim njegovim značajkama, govorili i mnogi prije Csikszentmihalyia prepoznajući njegov značaj no nisu ga uspjeli do kraja opisati. Od kada ga je Csikszentmihalyi predstavio svijetu, flow je, osim od psihologa, prihvaćen i od strane šire populacije koja ga pokušava koristiti u svakodnevnom životu, no nekada ne znaju kako do toga stanja doći i kako u njemu ostati.
Možda i najbitnija stavka koja čini stanje flow-a toliko produktivnim i ispunjavajući za svakoga od nas je činjenica da smo u njemu fokusirani na samu radnju koju izvodimo, a ne samo na konačni rezultat. Drugim riječima, jako je bitno da smo intrinzično motivirani za ono što radimo, točnije da to radimo zato što nas zanima, jer želimo naučiti nešto ili u nečemu napredovati, i zato što uživamo u samoj aktivnosti. Tu, jako bitnu stavku, ponekad zaboravimo ako se na primjer bavimo nečim profesionalno i u našu se ljubav prema toj aktivnosti upletu i novac, ocjene ili natjecanje s drugima zbog čega smetnemo s uma zašto smo se time uopće počeli baviti.
Nadalje, kako bismo to postigli trebamo paziti da uvijek imamo dovoljno izazovan zadatak pred sobom kako bismo ostali motivirani, te da, kako napredujemo, tako i postepeno povećavamo težinu zadataka koje rješavamo kako bi ostali jednako angažirani u radnji. To je potrebno jer kod prelaganih ciljeva gubimo motivaciju i dolazi do dosade pri bavljenju odabranom aktivnošću. S druge strane, ako si odmah zadamo pretežak zadatak postoji mogućnost da će doći do anksioznosti, frustracija i sličnih emocija zbog potencijalno nedostignutog cilja.
Jednako kako flow pobuđuje daljnje dobre osjećaje, tako je bitno da i u svoju aktivnost ulazimo s entuzijazmom i pozitivnim emocijama kako bi postigli flow, jer nas neugodne emocije i „vruća glava“ mogu samo sputavati u cilju.
I zadnji savjet je i to da budemo ustrajni i ne odustajemo u aktivnostima koje nas zanimaju jer što smo u njima bolji i što smo više vremena uložili u iste, to ćemo lakše u njoj i ulaziti u stanje flow-a gdje ćemo automatizmom raditi mnoge radnje i moći biti fokusiraniji na „finese“.
Ova stavka nije nužna za ulazak i ostajanje u stanju flow-a, ponekad nije niti moguća, ali ako smo ju u mogućnosti provesti, može nam uvelike olakšati cijeli proces i otkloniti potencijalne smetnje. Ako je moguće trebamo pripremiti i naše okruženje i organizirati vrijeme na način da si ostavimo određeni period vremena bez drugih obaveza i tako da maknemo sve distrakcije koje nas mogu izbaciti iz stanja flow-a, za što bi najbolji primjer bilo utišavanje mobitela i ostavljanje istoga na mjesto s kojeg nas neće moći ometati.
Sve u svemu, za postizanje flow-a bitno je da u aktivnost ulazimo „hladne glave“, da je ono što radimo dovoljno izazovno da nas drži zaokupiranima, da se pripremimo i da ne odustajemo kad se nađemo pred preprekama. Za kraj treba reći da je stanje flow-a odličan spoj produktivnosti i užitka te da bismo trebali težiti što više vremena provoditi u njemu, i zbog trenutnog užitka pri trenutnom bavljenju aktivnošću, i zbog sreće i ponosa pri dostizanju zadanog cilja, i konačno zbog kompetencija i vještina smo tim putem stekli.
Ivan Renić, student psihologije