Rijetka je odrasla osoba koja nikada nije okusila gorčinu križobolje – čak kod 80% ljudi će se epizoda križobolje pojaviti barem jedanput, a najčešće i više puta tokom života.
Bolno je i ograničavajuće stanje za pacijenta, a u zapadnim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, je najčešći razlog izostanka s posla.
Veliki je globalni socio-ekonomsko-medicinski problem i u konstantnom je porastu broj pacijenata koji prijavljuju ovo stanje i traže pomoć stručnjaka za mišićno-koštane tegobe.
PROBLEM S TRETIRANJEM I LIJEČENJEM KRIŽOBOLJE
Najveći izazov u tretiranju i liječenju križobolje je što s jedne strane imamo zaista neugodnu bol, nemogućnost funkcioniranja pacijenta i često fizičku onesposobljenost na neko kraće ili duže vrijeme. S druge strane, sama križobolja je izrazito kompleksna, postoje mnogi faktori i strukture koji na nju utječu, a izvorno tkivo kao uzrok je često jako teško identificirati – u čak 90-95% slučajeva to uopće nije moguće!
Za tu veliku većinu slučajeva križobolja ne postoje testovi, metode, niti dijagnostičke pretrage (uključujući MRI) koje bi sa sigurnošću potvrdile uzrok nociceptivne boli.
Ovo je jako važno za znati i prihvatiti, jer smo svi – i terapeuti i pacijenti, orijentirani na utvrđivanje i tretiranje konkretnog strukturalnog uzroka.
U teoriji i ptice na grani znaju da postoje i drugi važni faktori, da čovjeka treba gledati kao cjelinu, da naše tijelo nije kao automobil s kojim dođemo na servis i gdje se jasno problem ustanovi i rješenje dogodi. Ipak, terapeuti i stručnjaci su orijentirani na svojevrsnu dijagnostiku i na ponudu rješenja kroz razne pasivne terapije i tretmane, aparate, uređaje i sl.
Pacijenti pak traže i očekuju takav pristup, žele očiti uzrok problema i primjenu brzog rješenja.
Unatoč tome što se svi bave tretiranjem križobolje, nje nikada nije bilo više, nikada dosadnija, upornija, ni dugotrajnija nije bila. I tendencija rasta je cijelo vrijeme prisutna.
Najveći problem s rješavanjem križobolje je u dijagnostici tamo gdje se dijagnosticirati ne može, pa onda u skladu s time i neadekvatnim uputama, te izostanku edukacije pacijenta.
VRSTE KRIŽOBOLJE
“Je li moja križobolja zabrinjavajuća i opasna?”
Podjela ima mnogo, ovisno iz kojeg kuta ju gledamo – npr. po uzroku, po znakovima i simptomima, po duljini trajanja, itd.
Nije svaka križobolja jednaka niti u smislu uzroka i liječenja, niti u smislu ozbiljnosti problema, pa je najvažnije provjeriti postoji li sumnja na specifičnu spinalnu patologiju i potreba za hitnom intervencijom.
U 1% slučajeva, kada se bol u leđima pojavljuje uz dodatne faktore, tzv. crvene zastavice, poput temperature, nedavne traume, osjetne mišićne slabosti, povijesti malignoma – te simptome, upozorenja i znakove treba dodatno istražiti i uputiti osobu u daljnje korake ako potvrdimo sumnje na patologiju.
Ako smo te sumnje isključili, dalje utvrđujemo je li križobolja specifična. U 5-10% slučajeva radi se o lumbosakralnom sindromu, tj. radikularnoj križobolji. Za nju je karakteristično da bol radira iz područja donjeg dijela leđa, odnosno da se bol osjeti duž noge (jedne ili obje), i to do ispod koljena i niže. Za ovu vrstu križobolje postoji objektivna manualna fizička procjena s relativno visokom kliničkom vrijednošću, pomoću koje možemo s većom vjerojatnošću utvrditi o kojem specifičnom problemu se radi. Najčešće se radi o kompresiji živca koji izlazi iz kralježničkog otvora u lumbosakralnoj regiji i prostire se dalje kroz nogu, te o poremećaju njegove funkcije.
Ako su spomenuti testovi negativni, i ne postoje očite crvene zastavice koje bi trebalo dodatno provjeriti, možemo pretpostaviti (da ne kažem zaključiti) da je pacijent vlasnik nespecifične križobolje. Ona se pojavljuje u čak 90-95% slučajeva svih križobolja i tu se vraćamo na početak ovog teksta – najčešća križobolja je upravo ona koja je najmisterioznija, pogotovo ako imamo očekivanje da imenujemo točan uzrok njenog nastanka.
Pretpostavlja se da je uzrok mišićno-koštani, no preciznije od toga trenutno nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Čak i nalaz magnetske rezonance, u slučaju da postoje npr. neke hernije diska ili degenerativne promjene na kralješcima, nam ne govori o konkretnom uzroku ove križobolje, s obzirom da sve to može biti aktualno uz potpuni izostanak boli u leđima. Rengenska snimanja u ovom kontekstu su nepotrebna jer su neprecizna, a izlažu pacijenta ionizirajućem zračenju.
Dakle – za najčešću, nespecifičnu križobolju, medicina trenutno ne može sa sigurnošću uvrditi uzrok. Nije li to malo zastrašujuće? Razlog broj jedan izostanka s posla, a mi ne znamo uopće kako i zašto je do toga došlo. Često se ponavlja tokom života, često prelazi i u kronično stanje, a pacijenti trpe, konzumiraju lijekove i kao ping-pong loptice idu od jednog mjesta do drugog tražeći brzo rješenje.
No, je li u slučaju ove križobolje, uopće važno znati točan uzrok? Srećom, nije.
Važno je znati da ova križobolja ima samo nespretan naziv koji implicira možda i da je nebitna (“uz pravu, ozbiljnu patologiju i kompresije živca”), i još k tome s nejasnim pristupom tretiranja. Iako je bol u leđima stvarna, neugodna, smanjuje kvalitetu života i fizički nas često onesposobljava – zapravo je pozitivno da bol, tj. stanje nije ozbiljno zdravstveno stanje koje zahtjeva hitnu intervenciju, niti je neurološke prirode. Prirodni tijek i trajanje križobolje su dosta predvidivi, a mehanička kompleksnost problema nije ni blizu važna koliko psihološki faktori, motivacijski faktori i očekivanja od oporavka. I to je dobra vijest!
Ova križobolja je toliko uobičajena u populaciji i toliko je terapija za nju slična (iako različita od osobe do osobe), da ju možemo komotno nazvati i normalnom križoboljom.
Često čestitam svojim klijentima na normalnoj križobolji, nakon kreiranja šire slike o osobi i problemu s kojim dolazi, i nakon odrađene procjene i pregleda. Prvo se zbune, pa nasmiju, a zatim skoro pa čujemo kako je pao kamen sa srca. Ljude najčešće zanima koliko je to ozbiljno i trebaju li se zabrinuti. Kada to demistificiramo i maknemo iz prvog plana, kada ponudimo informaciju s kontekstom i objasnimo naš zaključak – otvara se dodatni prostor za suradnju, za preuzimanje odgovornosti, za samoefikasnost.
Fokus terapije bi trebala biti edukacija pacijenta o problemu, o prirodnom tijeku križobolje, što mogu očekivati, uz jasne upute i savjete koji su prilagođeni svakome ponaosob ovisno o utjecajnim faktorima i fazi oporavka. Aktivna i pasivna terapija mogu i ne moraju biti dio rješenja – također ovise o profilu križobolje i specifičnim potrebama osobe.
Ono što je još jako zanimljivo je da je daleko najveći prediktor uspješnosti terapije pacijentovo očekivanje oporavka. Pacijent će lakše biti pozitivan i očekivati oporavak ako je zauzeo određeni optimističan stav o svojem problemu, ako ima povjerenje u terapeuta i stručnjaka, ako su informacije koje dobije pitke, imaju logiku i kontekst, te ako prihvati svoju odgovornost u održavanju i ponavljanju epizoda križobolje.
Psihosociološki faktori koji usporavaju i otežavaju oporavak
Kada križobolja postane kronična i kada se pacijent ne oporavi po predviđenom toku, često je na to utjecalo upravo prethodno neadekvatno tretiranje križobolje, krivi savjeti i upute. Kod pacijenata kod kojih oporavak od križobolje traje dugo, veliki faktor je i centralna senzitizacija gdje osjet boli nije proporcionalan intenzitetu (potencijalno) škodljivog podražaja. Pacijent osjeća bol ili nelagodu pri nižem podražaju nego što bi to bio slučaj da ga ništa ne muči.
Ono što se onda lančano događa je začarani krug gdje čovjek ostaje usmjeren na svoj problem i na sve senzacije koje osjeća, pojačava se strah od kretanja i pokreta, nesigurnost u svoje tijelo, pojačavaju se ostali psihološki i demotivacijski faktori.
KAKO UČINKOVITO TRETIRATI KRIŽOBOLJU
Bez obzira koja je mišićno-koštana struktura upletena u nespecifičnu ‘normalnu’ križobolju, moramo biti svjesni da je češće to samo rezultat utjecaja drugih čimbenika i načina života. Fokusiranje na traženje uzorka u samom tijelu je gotovo besmisleno, pogotovo ako uzmemo u obzir da jednostavno (još?) ne postoji dijagnostika koja sa sigurnošću može to utvrditi. Ako još i ne uzimamo u obzir sve ostalo što čini problem i samog vlasnika bolnih leđa, onda je to zaista gubljenje vremena. Bez obzira o kojoj vrsti križobolje je riječ, ako se ne radi o specifičnoj spinalnoj patologiji, pristup i terapija izgledaju gotovo jednako.
Kada pacijent potraži stručnu pomoć, učinkovito tretiranje križobolje od strane terapeuta i stručnjaka bi trebalo podrazumijevati sljedeće:
– što osoba može i ne može raditi
– koje aktivnosti su u redu iako možda malo bole
– koje aktivnosti izbjegavati
– o problemu i kako se ponaša, ozbiljnost problema
– o očekivanoj prognozi
– o uzroku
– što može osoba napraviti sama da si pomogne
– vrlo je specifično ponaosob, ovisi o individualnim utjecajnim faktorima na križobolju
– saznati što pacijenta brine i zanima, pa prilagoditi informacije tome
– kreirati postepeni plan za uvođenje generalne aktivnosti i vježbanja
– ovisno o procjeni mišićnog tonusa i funkcije tijela u korelaciji s boli u tijelu i ograničenosti opsega pokreta, uvrstiti manualne tehnike u terapiju
Čim prestanemo naše tijelo doživljavati kao predvidivi stroj, i čim prihvatimo da 1+1 u kontekstu ljudskog bića nije uvijek 2, efikasnije ćemo se nositi i s križoboljom svi skupa.