S naše strane kauča: Bez kože5 min čitanja

Ima tome par dana u kojima mozgam što želim napisati ovdje. Ispočetka sam htjela pisati bijesno i ljutito jer sam mislila da mi to jedino pristaje, ali onda se sjetim da ne želim biti “ta” osoba, „ta“ bijesna i ljuta osoba koja se sa svima svađa i prepire i napada prva jer je u strahu od napada na sebe.

Danas sam razmišljala o životu. Svom životu i gdje on vodi i ne vodi i shvatila sam da mi se život sveo na preživljavanje…a onda mi je sinulo da moj život, a vjerojatno i životi drugih ljudi vodi sposobnost prihvaćanja i nošenja sa poniženjem. Čovjek može onoliko podnijeti koliko je spreman istrpiti. Jer to život zaista (ponekad ako ne i češće) je, jedno veliko poniženje…koje prihvatiš da bi preživio, a prihvaćaš ga svakim danom. Poslom koji ne voliš, nadređenima koji su manje pametniji, ali sposobniji prilagodbi. Prihvaćaš ga svaki put kada prešutiš ono što ti je na umu jer su te naučili da šutiš i da ne vidiš. Prihvaćaš kada voliš one koji tebe ne vole, kada ne izgledaš kako bi želio izgledati, kada si manje sposoban biti u okviru društva i na kraju, kada shvatiš da si bolestan.

Poniženje nekad nije loše, nekada je poučno i dobro za ego, kako ne bi život i sve njegove blagodati uzimali za gotovo.

A opet, zašto sve ovo pričam?

Ja sam osoba sa dijagnozom, točnije, sa više dijagnoza dok mi ih nisu zapravo sve izbrisali i stavili u jednu koja me najviše opisuje, a to je borderline. Borderline je dijagnoza koja se daje ljudima teškog karaktera, ljudima koji su često čak i disfunkcionalni. Ne nužno i ne uvijek. Skoro je pravilo da psihijatrima idemo na živce. Zato što smo jako emotivni i sve osjećamo i to što osjećamo prenosimo često galamom. Jasno nam je da se tako ponašaju djeca. Da, nezreli smo.

Stvar je da borderi i jesu mala djeca koja nikad nisu odrasla te nose često utege prošlosti.

Mi smo gomila emocija, neprimjerenih emocija, bolnih, promašenih, histeričnih i očajnih. Mi smo ranjeni ljudi koji užasno trebaju zagrljaj, ali ako nas zagrliš reći ćemo da nam je ovo previše, da je potreban timeout i da je vrijeme da se raziđemo…jer se bojimo topline, jer se bojimo biti krhki, jer dobrota je ono na što border nije naviknut. Borderi su često kao djeca bili zlostavljani, ranjeni su i ne znaju kako, što i gdje. Radije će da se prema njima ponašate kao prema smeću nego kao prema čovjeku. Mi se ljubavi bojimo jer nismo naučeni na nju.

Negdje sam pročitala da su osobe s BPD-om slične osobama s opeklinama trećeg stupnja. Nedostaje im emocionalna koža, osjećaju neopisivu bol na najmanji dodir ili pokret. Sve osjećaju, svaki pogled, dodir, riječ, boju glasa i sve je protiv njih, tu da im našteti…a silno žele biti voljeni i silno se boje da će biti ostavljeni, ali će unatoč tome napraviti sve da budu ostavljeni…s pravom ostavljeni.

Mi smo stigmatizirani kao teški ljudi, nerijetko i kao zlostavljači iako su istraživanja pokazala da su češće borderi zlostavljani nego zlostavljači. Ranjene zvijeri – rekli bi neki. Kažu da su zvijeri najopasnije kad su ranjene i kada imaju mlade. Stvar je u tome da mi isto želimo da nas se zagrli, a kako? Kako kad nas se bojite kad nas vidite tako krvave i povrijeđene? Kako, kada se i mi sami sebe bojimo i kada smo poput divlje životinje s kojom nikad ne znate kako će reagirati. Je li danas pitoma ili danas grize? Zamislite sad, kako je nama, kada ni mi ne znamo na čemu smo sa sobom i što da očekujemo.

Ima jedna knjiga o borderima, nisam je pročitala jer većinom o nama pišu kao o čudovištima bez granica koje treba kazniti i naučiti kulturi i uglađenom ponašanju, ne znam kakva je ova knjiga, ali mi se sviđa naziv jer sažima sve bordersko u nama.

Knjiga se zove “I hate you, don’t leave me”.

To je border, samo… nemojte odmah odustati od nas.

Mi imamo puno toga za ponuditi i to puno toga dobroga. Mi smo empatični, mi kad volimo, volimo svim srcem, mi se nikada ne dajemo polovično, mi smo strastveni i nježni, mi osjećamo više i jače, i mi smo na kraju…samo ljudi .

Jednom sam se žalila bliskoj osobi kako me ljudi ne vole. Neću ulaziti je li to realni ili imaginarni strah. Govorila sam kako ljudima jednostavno nisam draga ili osjete da sam veliki problem, možda kad’ čuju dijagnozu, tim više…i onda me izbjegavaju.

Ta bliska osoba mi je rekla “to je zato što te ne poznaju jer da te znaju kao što te ja znam vidjeli bi tvoje kvalitete, a na koncu svega…Ne zaslužuje svatko da te upozna”.

Dajte nam šansu. Svima, bolesnima, drugačijima, smrdljivima, ružnima…i mi i oni i vi, svi smo zapravo isti i svi samo želimo da nas netko voli i da nas prihvati.

Autor: Marcela

Udruga Feniks Split, peer support specialist