S naše strane kauča: Budi moja voda3 min čitanja
Trebam mir kao vodu koja će ugasiti bolnu predugu patnju. Svaki dan očekujem da mogu sama nadvladati simptome i raditi sve što mogu i drugi koji nemaju psihijatrijsku dijagnozu. Tjeram se preko granica tijela koje vrišti da usporim i odmorim. Tjeram se da budem ”normalna” i ne mogu prihvatiti dijagnozu ni nakon desetljeća. Tjeram se sklopiti prijateljstva ali ih brzo otjeram jer sam previše željna topline i prihvaćanja a što rijetko tko razumije.
Prije nego sam otpuštena nakon prve hospitalizacije doktorica je trebala napisati neku dijagnozu koju čine moji simptomi. Rekla mi je ”ja ne znam što je tebi”. Vrhunska i cijenjena doktorica koja nakon više od mjesec dana na zatvorenom i otvorenom odjelu ne zna što napisati kako bi drugi psihijatri mogli mirno prepisivati. Prvo sam, naravno, guglala moje simptome i pomislila da je ciklotimija i to me umirilo. Napokon znam što mi je. Doktorica to nije potvrdila nego napisala – emocionalno nestabilna ličnost (borderline) i teška depresivna epizoda. Nije mi pomoglo liječenje na odjelu ni u dnevnoj bolnici. Isprobavali su lijekove kao na kuniću. Od jednog sam se tresla a od drugih nisam mogla hodati. Teško je bilo obitelji gledati moju nemoć da kontroliram nuspojave. Smanjili su plakanje ali povratkom u stresnu okolinu nisu više mogli smanjiti bol. Pokušala sam si pomoći sa vježbanjem, čitanjem i prehranom ali sam zbog pretjerivanja dobila dijagnozu anoreksije. Trebao mi je zagrljaj, a ne dijagnoza. Trebala mi je utjeha nakon gubitka četiri člana obitelji u istoj godini i prekida višegodišnje veze (nije mogao biti sa bolesnom osobom jer mu ”ljubav nije dovoljna”), a ne sediranje. Trebao mi je redoviti razgovor sa stručnjakom, a ne 10 minuta kada i ako me doktorica ugura u raspored.
Druga hospitalizacija mi je jako puno pomogla i povratkom u stresnu okolinu nisam izgubila osmijeh i snagu bez obzira na vrstu lijekova. Liječenje na odjelu u drugoj bolnici je trajalo mjesecima. Imala sam opet depresivnu epizodu, ali ovaj put od burnout-a i kronične nesanice. Razumjeli su moj veliki strah od farmakoterapije i postepeno smo surađivali da pogodimo dozu i lijek. Nakon 3 mjeseca smo zajedno razmatrali otpust jer sam bolje funkcionirala. Nije se dogodio jer mi je otac dobio rak. Opet sam ”pukla”, ali ovaj put u kontroliranim uvjetima što sam kasnije shvatila da je puno bolje nego biti sam i suicidalan u izolaciji svoje sobe.
Nedavno sam odbila treću hospitalizaciju jer sam se tjerala da odradim obveze i ignoriram tešku depresivnu epizodu sa psihotičnom epizodom zbog burnout-a, stresa u obitelji i mobbing-a. Ponovno sam jako patila mjesecima jer sam smatrala da sam jača od budala koje uništavaju samopouzdanje i manipuliraju naivne. Ja sam patila u samoći, a oni uživali u iživljavanju. Nije mi lakše što razumijem zašto su takvi prema drugima i sebi jer sam dopuštala da me truju. Govore mi bliske osobe i stručnjaci da nisam kriva i da će naći druge žrtve jer sam zamjenjiva. Teško mi je i to prihvatiti.
Nadam se da ću uskoro naučiti biti odrasla osoba, imati kvalitetna prijateljstva, zaslužiti biti nekome na prvom mjestu i prestati ulagati ogromnu energiju u skrivanje simptoma jer smatram da je stigma važnija od mene. Trebam shvatiti da sam i ja bitna bez obzira na dijagnozu i tuđa mišljenja. Zaslužujem mir i sreću kao i drugi. Treba mi voda da nesmetano teče.
Autor: Trnoružica
Udruga Feniks Split, peer support specialist
