Što očekivati u psihoterapiji?5 min čitanja
Odluka o odlasku na psihoterapiju često može biti obojana očekivanjima, bilo našim, bilo tuđim. Zamišljamo što se tamo događa, što se očekuje od nas, što će nas terapeut pitati – kada nam je nešto nepoznatno, imamo tendenciju kontrolirati situaciju kreiranjem neke slike ili priče u glavi koja se može ili ne mora ostvariti. Time smanjujemo napetost i neizvjesnost. Ono što također može pomoći je i razgovor s nekim tko je išao ili ide na terapiju, a sve više i više informacija je dostupno na internetu. Naravno, uvijek treba imati na umu da naše iskustvo ne mora biti poput onog koje čujemo ili pročitamo, da može biti sasvim drugačije i da je to ok.
Ovdje navodim neka od mogućih iskustva koja se pojavljuju u tijeku psihoterapije.
1.NE POSTOJI UNIVERZALNI RECEPT
Za razliku od očekivanja da će terapeut ponuditi brojna rješenja jednom kad iznesete svoj problem, koja ćete potom spremiti u džep i povremeno provjeriti kada se nađete u situaciji koja izaziva problem, psihoterapija nudi prilično drugačiji pristup. Taj pristup temelji se na činjenici da je svaka osoba koja zatraži pomoć jedinstvena. Jedinstvena u svom postojanju, doživljavanju i iskustvima. I upravo zato, iako postoje klasifikacije pojedinih problema ili načina doživljavanja, ne postoji univerzalno „rješenje“ problema, već klijent i terapeut zajedno istražuju i otkrivaju ono što klijentu odgovara, a što ne.
Paradoksalno, iako se čini da često težimo receptima i brzim rješenjima, zapravo rijetko na iste i pristajemo. Koliko puta ste prevrnuli očima kada ste čuli savjet da, primjerice, prestanete pratiti toliko medije ako vam izazivaju anksioznost ili postavite jasnije granice u svom poslu da biste postigli bolji work-life balans?
Jer, zapravo, mislimo da se taj savjet ne odnosi na nas. On je OK, ali nije primijenjiv na nas, pojednostavljen je, nešto nedostaje. Upravo se u terapiji istražuje ta širina doživljaja i razumijevanje situacije u kojoj se osoba nalazi, a kako bi se vidjelo što nedostaje, čega je viška, a čega još treba.
2.OLAKŠANJE
„Zašto ovo nisam prije napravio/la? Terapija je super!“
Mislim da je ovo česta reakcija kada krenemo na terapiju. Postane nam nejasno čemu smo se toliko protivili i opirali pri ideji odlaska na terapiju. Terapija može imati jako njegujuć učinak. Samo neki od osjećaja koji se mogu javiti su olakšanje, podržanost, osjećaj da smo viđeni i razumijevanje. Nešto čemu svi težimo, a u svakodnevnom životu ne dobivamo nužno uvijek. U moru obaveza, stresa i užurbanosti svakodnevice, lako se dogodi da zanemarimo svoje potrebe pa kada uzmemo tih sat vremena i bavimo se sa sobom, može nam se otvoriti cijeli svijet koji je do tada bio utišan i ispod površine. Kao da nešto prodiše u nama i otpusti se i sve je malo manje skučeno. Sve je malo jasnije. Malo smo bliže sebi.
3.TEŽINA
„Zašto sam ovo napravio/la? Što mi je ova terapija trebala?“
Jednako kao i olakšanje, u procesu terapije možemo osjetiti i težinu kada dođemo do nekih neugodnih i bolnih mjesta. Naravno, instinkt nam kaže da bježimo od takvih mjesta, tko bi htio biti tamo? Međutim, svi ih imamo, ona su jednostavna posljedica života. Istovremeno nas čine onakvima kakvi jesmo, ali i otežavaju život jer zapravo ulažemo energiju u to da ih ne vidimo, osjećamo i razmišljamo o njima. Nadamo se da nisu tamo.
Ipak, ako se uspijemo zadržati na njima, ona predstavljaju veliki potencijal za otkrivanje naših kapaciteta i mogućnost da naučimo o sebi nešto čega možda do tada nismo bili svjesni. Važno je naglasiti da težina nije loša, da je ona dio procesa i da neće trajati zauvijek.
4.VRTIMO SE UKRUG
U terapiji je moguće doći na mjesto gdje imamo dojam da se vrtimo u krug. Ili čak stojimo. A možda i idemo u rikverc. Zvuči obeshrabrujuće, ali ako se sjetite bilo kojeg učenja neke vještine (npr. učenje jezika, vožnja, sport…), ono nije puno različitije od ovog procesa.
Krenemo pa stanemo. Pa opet krenemo, ovaj put malo dalje i sigurnije, ali nas nešto opet izbaci. Naime, još uvijek učimo i nedostaje nam iskustva. Krenemo opet, ali kao da je sve naučeno bačeno kroz prozor. Onda malo stojimo na mjestu i razmišljamo što nam je sve ovo trebalo. Zapravo nismo ni svjesni da upravo na tom mjestu se događa integracija onog što smo sve do sada naučili. U učenju je puno nepoznatog i nema prečaca, a jednako je i u psihoterapiji, gdje učimo o sebi ono što do sada nismo imali priliku naučiti, ali i ostavljamo vještine koje nam više ne služe, zahvaljujemo im se i odlučujemo se za nove.
5.ODNOS
Odnos između terapeuta i klijenta jedna je od najvažnijih stavki terapije, a povjerenje koje stvaramo u odnosu s terapeutom jedan je osnovnih temelja za rad. Naravno, za odnos je potrebno vrijeme i nije ga moguće ubrzati pa je tako i u terapijskom radu odnos nešto što dolazi u fokus nešto kasnije. A upravo on je toliko vrijedan izvor informacija i potencijala za rad u terapiji.
Sviđa li mi se moj terapeut? Kako ga doživljavam? Podsjeća li me na nekog? Gdje vidim da smo slični ili različiti?
Što ako se ne slažemo? Smije li terapeut pogriješiti?
Kakav/va sam ja u odnosu s terapeutom? Želim li mu se svidjeti ili mogu biti kakva jesam? Koje dijelove sebe teško pokazujem?
Ovo su samo neka od pitanja koja nam zapravo mogu otkriti puno o nama, ali i nama u odnosima.
