Vara li nas vlastita intuicija?3 min čitanja

Palica i lopta zajedno koštaju 1.10 eura. Palica košta 1 euro više, koliko košta lopta?

Ako ste odmah odgovorili 10 centi, u većini ste, ali niste u pravu. Točan odgovor je zapravo 5 centi. Ovo, naizgled jednostavno pitanje, savršen je primjer našeg načina razmišljanja. S jedne strane imamo intuitivno, brzo mišljenje koje vas je navelo da odgovorite 10 centi, a s druge strane imamo sporo, analitičko mišljenje koje onu manjinu navede na odgovor od 5 centi. Ako ste odgovorili 10 centi, okrivite za to intuitivno mišljenje koje je donijelo brzu, intuitivnu odluku prije nego što je sporo, analitičko mišljenje uopće moglo shvatiti što se događa.

Da pojasnim u čemu je stvar. 

Osnovna ideja je da postoje dva tipa procesa mišljenja – Procesi tipa 1 i Procesi tipa 2. Procesi tipa 1 su oni intuitivni, brzi, autonomni, često nesvjesni i oni ne opterećuju radno pamćenje. Procesi tipa 2, s druge strane, opterećuju radno pamćenje, spori su, ograničenog kapaciteta i svjesni. Primjerice, emocionalna reakcija smatra se procesom tipa 1, dok se rješavanje problema smatra procesom tipa 2.

Koje greške radimo i kako nas mozak vara?

Postoji nešto što se zove heuristike, to su zapravo načini na koje ljudi donose odluke. Prilikom prosuđivanja, služimo se heuristikama, a neke od najpoznatijih su dostupnost, reprezentativnost i prepoznavanje.

1. Dostupnost je heuristika koja se koristi kod procjenjivanja frekvencije događaja, oslanjajući se na lakoću doziva pojedinih slučajeva, odnosno na njihovu dostupnost. Primjerice, da vas pitam u kojoj državi se proizvodi više automobila, Njemačkoj, Francuskoj, Kini ili Japanu, koji biste mi odgovor dali? Najčešći odgovor je Njemačka ili Francuska, pogotovo na Europskom području, zbog recentnosti informacija kojima smo izloženi, a i samim automobilima koje vidimo oko nas, dok je točan odgovor Kina, što i kada razmislimo, ima smisla, rijetko što danas nije made in China.
2.   Reprezentativnost je heuristika koja se koristi kod prosuđivanja pripada li neki događaj skupini događaja procjenjujući u kojoj je mjeri događaj sličan toj skupini događaja. Što su događaji sličniji za određeni skup, pripisuje im se veća vjerojatnost pojavljivanja. Da pojasnim, Marko je slučajno odabrani muškarac, za njega znamo da voli čitati. Što je vjerojatnije da je Marko; knjižničar ili vozač kamiona? Moguće da ste odgovorili knjižničar, jer Marko voli čitati, ali statistički gledano, veća je vjerojatnost da bude vozač kamiona. Zašto? Puno više ima muških vozača kamiona nego muških knjižničara, to što Marko voli čitati, apsolutno ništa ne znači.
3.   Prepoznavanje se odnosi na to da ako prepoznajemo jedan objekt, a drugi ne, zaključit ćemo da poznati objekt ima veću vjerojatnost. Da vas pitam koji je od dva američka grada veći, Detroit ili Milwaukee, što biste mi odgovorili? Sad se nadam da biste rekli Milwaukee i da ste shvatili što pokušavam objasniti, iako vam je vjerojatno na prvu Detroit došao kao odgovor.

Nemojte me krivo shvatiti, heuristike su iznimno korisne, složene probleme pojednostavljuju, oslanjaju se na jednostavna pravila i ono jako bitno, na osjećaje. I da vas ne obeshrabrim, često rezultiraju ispravnim prosudbama, samo ih trebamo biti svjesni.

Pa da zaključim, možemo li utjecati na to kada se koji tip mišljenja aktivira? Nije nemoguće, bitno je da smo svjesni ograničenja našeg uma. Brzo intuitivno mišljenje nije loše, u slučaju opasnosti ono nam spašava život, fight of flight reakcija proizlazi od tuda. Također, analitički odgovori ne moraju uvijek biti točni, oni su prije svega odgovorni za racionalizaciju. Ali ono što bih htjela da iz ovog izvučete je to da nas mozak nekada doista vara, i treba promisliti dva puta. Ne samo u zagonetkama, jer primjeri koje sam dala su ekstremi, već i u svakodnevnoj interakciji s ljudima, u onome što pročitate ili čujete od nekoga.

Andrea Armano, univ. bacc. psych.