Vratobolja5 min čitanja

Uz križobolju, vratobolja je najčešći problem suvremenog čovjeka sa sjedilačkim načinom života u urbanim područjima – većina populacije ju je iskusila barem jednom, a statistika pokazuje da se nešto češće javlja kod žena nego kod muškaraca (kod križobolje su podjednako zastupljena oba spola), uglavnom između 35 i 49 godina.

Vratobolja u većini slučajeva ima povoljan prirodni razvoj što znači da se nakon otprilike 6 tjedana spontano smanji u većoj mjeri. Ipak, problem s vratoboljom je njena tvrdoglavost i upornost u čak 40% slučajeva, gdje je bol prisutna i nakon godinu dana od početnih simptoma, a kod 30% njih stanje prelazi u kronično i ponavljajuće. Kod čak 50-85% osoba vratobolja će se ponovno javiti u periodu od 5 godina (nakon posljednje akutne epizode vratobolje).

Razvoj same boli je individualan i ona često nije konstantnog intenziteta za vrijeme svojeg trajanja. No, bez obzira što ima svoje “bolje i lošije dane”, u znatnoj mjeri narušava kvalitetu života. Aktivnosti koje uzimamo zdravo za gotovo (provjeravanje mrtvog kuta u vožnji autom, spavanje na trbuhu, igranje s djecom, kihanje i sl.) su otežane ili onemogućene.

Zašto vrat boli?

Na pojavu vratobolje, kao i na bilo koji mišićno-koštani problem, utječu i mnogi drugi faktori koji nisu vezani uz anatomiju. Bol nije jednodimenzionalna, nije vezana za jednu strukturu ili čimbenik, pa se i prilikom tretiranja treba postaviti tako i sagledati problem iz više kuteva.

Najčešći uzroci vratobolje su povezani ili s nekom traumom, ili s poslom kojim se osoba bavi, tj. kako taj posao utječe na nju.

Faktori rizika za nastanak vratobolje su:

• trauma ili nezgoda (najčešće u cestovnom prometu)
• prethodno iskustvo vratobolje,
• sjedilački način života,
• pušenje,
• simptomi depresije i anksioznosti, niska samoefikasnost (vjerovanje u vlastite sposobnosti)
• nezadovoljstvo radnim mjestom i poslom (neovisno o vrsti posla).

Od svih navedenih, psihosociološki faktori su oni koji su izravno povezani s održavanjem boli i prelaskom u kronično stanje, pa je prilikom tretiranja vratobolje potrebno staviti veliki fokus na njih i educirati pacijenta o njihovom utjecaju.

Oni su jako slični kao i kod križobolje, a zovemo ih i žutim zastavicama:

• negativni stav da je vratobolja štetna i potencijalno prilično opasna,
• strah od kretanja i aktivnosti pa je ona svedena na minimum,
• depresivni simptomi, socijalno distanciranje, niska volja za svakodnevicom,
• simptomi anksioznosti,
• izraženo nepreuzimanje odgovornosti, suočavanje s problemom isključivo pasivnim pristupom (“netko drugi će mi napraviti nešto, pa će mi biti bolje”),
• nisko očekivanje poboljšanja, kako generalno, tako i od aktualnih terapija i postupaka,
• niska samoučinkovitost i samoefikasnost u djelovanju prema bolnim stanjima,
• financijski i socijalni problemi.

Vrste vratobolja

Nije svaka vratobolja jednaka niti u smislu uzroka i liječenja, niti u smislu ozbiljnosti problema, pa je najvažnije provjeriti postoji li sumnja na specifičnu cervikalnu patologiju i potreba za hitnom intervencijom.

Ako se bol u vratu pojavljuje uz simptome, upozorenja i znakove (tzv. crvene zastavice) koji mogu upućivati na ozbiljnu patologiju (npr. fraktura kralješka, disfunkcija cervikalne arterije, mijelopatija, infekcija, malignost i sistemske bolesti), njih treba dodatno istražiti i uputiti pacijenta u daljnje korake. Srećom, takvih situacija je malo u odnosu na ostale slučajeve vratobolje bez crvenih zastavica.

Ponekad osoba nema znakove i simptome koji mogu upućivati na ozbiljnu patologiju, no postoje neurološki znakovi i simptomi koje također treba dodatno provjeriti, a mogu upućivati na cervikalnu radikulopatiju – bol radira iz područja vrata prema ruci, trnci u ruci i smanjen osjet dodira, nejednaki opseg pokreta vrata u lijevu i desnu stranu, limitirana i bolna rotacija, smanjena snaga vratnih mišića…

Postoje objektivni manualni testovi kojima se sumnja na radikulopatiju može potvrditi ili odbaciti, a potom se u skladu sa zaključcima i profiliranjem vratobolje kreira terapija.

Preostale vrste vratobolja su one bez crvenih zastavica i bez znakova i simptoma radikulopatije, no mogu utjecati na svakodnevne aktivnosti u većoj ili manjoj mjeri. Upravo one su najčešće, a svrstavamo ih pod nespecifične mehaničke vratobolje. S obzirom na prirodni tijek oporavka, pojavnost i način tretiranja, vjerojatno bi pogodniji naziv bio ‘normalna vratobolja‘, slično kao i kod ‘normalne križobolje’.

Česta praksa je posezanje za dijagnostikom koja preskače sve gore navedeno i oslanja se isključivo na radiološka snimanja – magnetska rezonanca, ultrazvuk, rentgen, CT i slično. Nalazi mogu upućivati na neke uobičajene promjene u strukturama vratne kralježnice i okolnih mekih tkiva, a koje mogu i ne moraju biti uzrok problema i simptoma koje osoba doživljava.

Izrazi poput degenerativne promjene, alordoza, smanjena visina intervertebralnih diskova, hernija diska i sl. mogu zvučati prilično zastrašujuće i ozbiljno kada ih čita osoba s upornom vratoboljom zbog koje je otežano normalno svakodnevno fuknkcioniranje, a isti slučaj je i s križoboljom. Radiološka dijagnostika ima ogromnu vrijednost u medicinskom sustavu, no treba uzeti u obzir da nalazi ponekada mogu biti i ‘lažno pozitivni’, odnosno da ne znači nužno da pronađena odstupanja od savršenog nalaza znači ozbiljan problem ili razlog za zabrinutost.

Štoviše, postoji više istraživanja (npr. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4464797/) gdje su analizirani nalazi magnetske rezonance upravo zdrave populacije bez bolnih stanja (primjerice vratobolje i križobolje), gdje se jasno zaključuje da su takozvane degenerativne promjene zapravo normalne promjene koje dolaze s godinama, te da nisu povezane s boli. Nalaze uvijek treba tumačiti u kontekstu kliničke slike pacijenta, a ne u kontekstu isključivo očitanja snimanja.

Magnetska rezonanca kod 1211 zdravih ispitanika bez simptoma vratobolje pokazuje visoke postotke učestalosti ispupčenja cervikalnih diskova, čak i kod osoba u dvadesetim godinama (preko 75% ispitanika).

(izvor: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25584950/)

Iz svega možemo zaključiti da već dobro poznati izraz “treba sagledati osobu u cjelini” zaista nije floskula, nego jedini smisleni pristup tretiranja osoba s bolnim sindromima i stanjima.

Maja Krasić,

vlasnica Terapijskog i relaksacijskog centra Figura