Izbjegavanje kretanja zbog straha od (ponovne) boli4 min čitanja
Ako nas “probode”u leđima, vjerojatno smo napravili neki krivi pokret. Dok ne prođe, trebamo se kretati što pravilnije i izbjegavati određene položaje koji mogu opet isprovocirati bol.
Eh, kada bi stvari bile tako jednostavne. Malo miruješ, ne radiš ono što je uzrokovalo probleme i sve se riješi samo od sebe.
Ne postoji zabranjeni niti krivi pokret ni položaj. Sve što naše tijelo može izvesti, legitimno je i dopušteno. Bol je puno kompleksnija od “pogrbljenog držanja pri dizanju teške kutije”.
Izbjegavanje kretanja zbog straha od ponavljanja boli je uobičajena reakcija na iznenadnu i nenajavljenu bol. Radi se o obrambenom mehanizmu našeg tijela s ciljem zaštite od pogoršanja ozljede, a koji je efektivan isključivo u akutnoj fazi. Ako to refleksno ponašanje ne osvijestimo na vrijeme, ono postaje model nošenja s mišićno-koštanim izazovima i problemima, te kreira začarani krug: strah od boli->izbjegavanje kretanja->bol. Puno više koristi čovjek može imati od suočavanja s pokretom (i boli) u sigurnim i kontroliranim uvjetima, kao i od generalnog kretanja.
Zamisli život u Australiji, a prestravljen si paucima.
Zamisli da svaki trenutak svakog dana provodiš u strahu od susreta s paukom – kako bi reagirao kada bi ga konačno jednom sreo? Što ako to uopće ni nije pauk, nego nešto što mu jako sliči?
Ovaj način funkcioniranja podrazumijeva konstantnu budnost i oprez, a živčani sustav je cijelo vrijeme u stanju visoke pripravnosti ne bi li prepoznalo pauka i reagirao.
To može naizgled funkcionirati – možemo nekoga drugoga zamoliti da prvi uđe u sobu, provjeri situaciju, pa ako je pauk zaista tamo odmah ga može i iznijeti van iz sobe.
Prijetnja je minimizirana zbog našeg opreza, zato jer nismo ušli u sobu prvi i netko drugi je riješio problem pauka. Međutim, i nakon toga ćemo u sobu ući vrlo vrlo oprezno i s nelagodom bez obzira što pauka više tamo nema.
Pauk predstavlja bol, a izbjegavanje situacija gdje možemo sresti pauka je izbjegavanje pokreta ili položaja gdje nas je nekada nešto zabolilo. Da, možda ćemo se ovaj puta drugačije sagnuti dok se obuvamo. Možda ovaj puta nećemo osjetiti bol. No, nismo zbog toga ništa opušteniji, samopouzdaniji u vlastito tijelo niti imamo dojam da je sve pod kontrolom.
Srećom, pauke ne srećemo baš svaki dan, no za kretanje smo dizajnirani i treba nam kako bismo uživali u životu, išli na posao, družili se s prijateljima i voljenima. Strah od kretanja može imati ozbiljan utjecaj na kvalitetu života – kako na trajanje i intenzitet boli, tako i na mentalno zdravlje.
Bol kao alarm živčanog sustava
Alarmni sustavi općenito mogu biti ekstremno osjetljivi i upaliti se kada uopće ne trebaju – auto na parkingu čiji se alarm upalio jer je počela jača kiša, protuprovalni alarm koji reagira i na propuh…
Bol jest alarm u našem tijelu koji također može postati preosjetljiv, što znači da možemo osjetiti bol i kada ne postoji objektivni razlog za to – nije se dogodila nikakva ozljeda, disk nije nigdje izletio, nije ništa u tijelu puklo…
Ono što na osjetljivost našeg alarma boli utječe je povećana budnost i očekivanje najgoreg, pretjerani oprez i strah.
To iščekivanje grozne boli pri pokretu nas može lako prebaciti u stadij gdje smo jako fokusirani na senzacije u tijelu i sva pozornost je usmjerena na njih. Često je to popraćeno i pogrešnim uvjerenjima da bilo kakve bolne senzacije mogu značiti ponovno ozljeđivanje ili pogoršanje stanja.
Zbog prijašnjih bolnih iskustava, strah od ponavljanja tih epizoda nas tjera da smo cijelo vrijeme na oprezu kako ne bismo napravili neki “krivi” pokret.
U slučaju loma ruke, to je jako korisno. No, kada je u pitanju mišićno-koštana bol koja npr. traje par mjeseci ili duže, takav obrambeni mehanizam samo pojačava začarani krug očekivanja boli, depresivnih simptoma, straha, a onda i iskustvo same boli.
Iz tog razloga je ključno mijenjati uvjerenja o boli i kretanju tako što ćemo se postepeno izlagati upravo pokretu. Ako je potrebno, za početak to može biti u kontroliranim i sigurnim uvjetima uz stručno vodstvo fizioterapeuta ili kineziologa.
Važno je i prihvatiti da je strah normalni ljudski odgovor na realnu ili iracionalnu prijetnju, te da je veza između straha, izbjegavanja kretanja i boli dosta kompleksna.
Pokret je lijek
Kretanje nije opasno, čak niti oni pokreti pri kojima smo doživjeli neku bolnu epizodu. Možemo se nastaviti kretati i kroz (podnošljivu) bol, naše tijelo je vrlo robusno, otporno i prilagodljivo i do ozljeda ne dolazi samo tako.
Što se više oslobađamo u pokretu, nalazimo ugodu u tome i uživamo vježbajući, to ćemo više graditi samopouzdanje i vjerovanje u vlastito tijelo.
A to onda znači i manje bolnih stanja našeg mišićno-koštanog sustava.
Maja Krasić, vlasnica Terapijskog i relaksacijskog centra Figura
