Pre i perinatalna psihologija: sve počinje prije rođenja4 min čitanja

Psihički razvoj čovjeka ne počinje tek s prvim koracima, riječima ili sjećanjima. On počinje puno ranije, u tišini maternice i okruženju koje osjećamo. Iako ne pamtimo svoje prve dojmove, naše tijelo i emocije ih duboko pohranjuju.

Pre i perinatalna psihologija bave se upravo tim, često nevidljivim, ali ključnim slojevima našeg razvoja. To su područja koje proučavaju emocionalne i psihološke promjene koje se događaju prije začeća, tijekom trudnoće, porođaja i prve dvije godine djetetova života. Istražuju kako ta rana iskustva oblikuju emocionalni, psihološki i neurobiološki razvoj djeteta, ali i emocionalno stanje roditelja.

Znanost i praksa svakim danom imaju sve više dokaza da fetus osjeća i reagira na podražaje iz okoline, poput zvukova, dodira, majčinog glasa i njezina emocionalnog stanja. Majčina tjeskoba, stres ili osjećaj sigurnosti tijekom trudnoće mogu utjecati na hormonalni balans, razvoj živčanog sustava i temeljne obrasce emocionalne regulacije kod djeteta. Isto tako, pozitivna povezanost, osjećaj pripadnosti i kontakt mogu pomoći u izgradnji sigurnog emocionalnog temelja koji dijete nosi u život. U ovom razdoblju važna je emocionalna priprema roditelja, njihov odnos, očekivanja i psihološka spremnost na roditeljstvo te je važno stvoriti optimalne uvjete za začeće, trudnoću i porođaj.

Nisu sve trudnoće ispunjene radošću. Iako je ponekad ovo životno razdoblje sretno i blaženo stanje, za neke roditelje može biti zastrašujuće i teško. Ponekad to razdoblje ispune sumnje, gubici, neplodnost ili bolna tišina koja dolazi kada stvarnost ne prati očekivanja. Neugodni osjećaji mogu se javiti u trenutku kada parovi pokušavaju zatrudnjeti, kod onih koji su izgubili trudnoću, pri porodu ali i u različitim fazama nakon što se dijete rodi. U tom periodu jako je važno biti nježan prema sebi jer u ovom razdoblju naš um, tijelo i stil života prolaze kroz mnoge promjene. 

Rođenje djeteta sa sobom nosi čitav spektar osjećaja, od radosti i zahvalnosti do straha, nesigurnosti i tuge. Često je društveni pritisak da bi razdoblje nakon rođenja trebalo biti ispunjeno srećom, zbog čega se roditelji osjećaju usamljeno kada osjete suprotno. Umor, nedostatak sna, promjene u identitetu, strah od neuspjeha i odgovornosti, promjena životnog stila te fizičke promjene kroz koje tijelo prolazi. Sve to može pridonijeti emocionalnom preopterećenju koje je u ovom razdoblju često i sasvim normalno. No ponekad taj teret prijeđe granicu onoga što možemo sami nositi. Tada je važno potražiti stručnu pomoć jer traženje podrške nije znak slabosti, nego hrabrosti i brige za sebe i svoje dijete. Otprilike petnaest posto trudnica ima dijagnosticiranu dijagnozu postporođajne depresije ili anksioznosti, a procjene su da je taj broj i veći jer mnoge žene ne prepoznaju simptome ili osjećaju sram i krivnju zbog svojih emocija. 

Ove grane psihologije uključuju izazove koji često ostaju nevidljivi poput: 

  • emocionalnih posljedica neplodnosti ili dugotrajnog procesa pokušaja začeća
  • gubitak djeteta (spontani pobačaj, mrtvorođenost, neonatalni gubitak),
  • ambivalentne ili kontradiktorne emocije vezane uz trudnoću i roditeljstvo,
  • traume povezane s porodom,
  • izazove prilagodbe na roditeljsku ulogu i stvarnost koja ne odgovara očekivanjima.

Pre i perinatalna psihologija nas uči da je prirodno i očekivano prolaziti kroz različite emocije u ovom razdoblju, ali i da nije potrebno ostati sam u tim osjećajima. Ujedno nas i pozivaju da kao društvo više govorimo o stvarnim, ponekad teškim emocijama koje trudnoća i roditeljstvo mogu izazvati. Ne postoji savršeno roditeljstvo, ali postoji dovoljno dobra povezanost, podrška, razumijevanje i dozvola da budemo ljudi sa svim svojim emocijama, nadama, strahovima i ranjivostima. 

Teškoće s kojima se roditelji susretnu ne znači da nisu dovoljno dobri roditelji ili da ne vole svoje dijete, oni su znak da im je potrebna podrška, a rana intervencija može napraviti veliku razliku. Rana psihološka podrška može smanjiti rizik od razvoja dugotrajnijih smetnji, pomoći roditeljima u razumijevanju i regulaciji emocija te ojačati osjećaj povezanosti s djetetom. Ovaj period je vrijeme velikih promjena i prilagodbi, ali i vrijeme kada je dopušteno i potrebno tražiti pomoć kako bi roditelji mogli osnaženi ući u novu životnu ulogu.

Katarina Perkušić, mag.psych.