Psihijatrijska hospitalizacija4 min čitanja

Godine 2019. objavljena je knjiga naslova PSIHIJATRIJSKA HOSPITALIZACIJA: poštivanje etičkih načela i stigmatizacija autorice Martine Barbiš. 

Osim pregleda dotadašnjih spoznaja, knjiga donosi istraživanje o poštivanju etičkih načela prilikom psihijatrijske hospitalizacije u Hrvatskoj, u kojemu je sudjelovalo 214 osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije u različitim hrvatskim bolnicama.

Nalazi opisani u knjizi pokazuju kako su najveći broj etičkih prijestupa od strane osoblja osobe s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije doživjele prema svojoj autonomiji. Tako je, primjerice, svaka treća osoba osjećala kako mora prihvatiti tretman protiv vlastite volje zbog straha od prisile ili zlostavljanja ako to ne učini. Glede načela tjelesne nepovredivosti, 22% osoba izvjestilo je kako su bile čvrsto držane protiv svoje volje, a njih 9% bilo je udareno ili im je osoblje prijetilo da će ih udariti. Glede poštivanja njihova integriteta, 26% osoba doživjelo je ponižavanje. Utvrđeno je kako osobe koje su doživjele više etičkih prijestupa od strane osoblja također same sebe više stigmatiziraju. Nadalje, osobe s dijagnozama shizofrenije i psihotičnog poremećaja doživjele su najviše etičkih prijestupa od strane osoblja, te su također iskazale i najveći stupanj samostigmatizacije.

U knjizi je posebna važnost pridana pozitivnim i negativnim iskustvima s osobljem koje su opisale osobe s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije. Od ispitanika je također traženo da podijele kakve je posljedice za njih imalo konkretno opisano iskustvo. Njihov glas može voditi k promjeni suočavajući nas, između ostalog, s posljedicama naših postupaka na druge ljude. Na kraju su iznesena njihova mišljenja glede toga što bi osobama koje su hospitalizirane pomoglo od strane osoblja i u pristupu liječenju. 

Prvo pitanje ovog dijela istraživanja glasilo je: “Ako ste imali snažno POZITIVNO iskustvo s osobljem unutar psihijatrijskog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, biste li opisali taj događaj?”. Dobiveno je mnogo odgovora od strane sudionika, a jedan takav primjer glasi: “Dnevna bolnica Jankomir – program na kojem sudjelujem je odličan, osoblje je empatično, stručno – posljedice su da mi je bolje!”.

Sudionici su zatim odgovorili na pitanje: “Ako ste imali NEGATIVNO ili čak zlostavljačko iskustvo s osobljem unutar psihijatrijskog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, biste li opisali taj događaj?”. Prikupljeno je mnogo odgovora na ovo pitanje, a jedna osoba napisala je: “(…) Bio sam zatvoren i zavezan za krevet u KBC-u Rebro tjedan dana bez razgovora i prisiljen uzimati lijekove (…) Također je doktor mahao i smijao mi se kroz stakleni prozor (…)’’.

Nakon što su sudionici istraživanja opisali svoja pozitivna i negativna iskustva s osobljem, predloženo im je sljedeće: “Ovdje možete napisati svoju pozitivnu ili negativnu kritiku na psihijatrijski sustav, hospitalizaciju i stručno osoblje u Hrvatskoj.”. Prikupljeno je mnoštvo kritika, pozitivnih i negativnih, a jedna osoba posvjedočila je: “Iako sam imao predrasuda prema načinu liječenja od alkoholizma, nakon mog boravka na liječenju u K. B. Sestara milosrdnica taj stav se posve promijenio. Smatram da su metode liječenja učinkovite, da pacijenti dobiju sve informacije bitne za njihovo liječenje od alkoholizma i da je tamošnje osoblje stručno i predano svom poslu i pacijentima.”. S druge strane, jedan sudionik istraživanja svjedoči kako “(…) Negativno je i fiksiranje pacijenata na puno vremena (…)”.

Posljednje pitanje za sudionike istraživanja glasilo je: “Prema Vašem mišljenju, što bi istinski pomoglo hospitaliziranim osobama u odnosu osoblja prema njima i u pristupu liječenju?”. Iz mnoštva prikupljenih razmatranja možemo izdvojiti: “Da se pacijenta ne gleda kao broj i slučaj, nego kao osobu u krizi i da joj se pomogne da izađe iz krize sa preostalim očuvanim zdravim potencijalima, da društvo bolesnim osobama pruži pomoć u pozitivnim nastojanjima a ne da ih ne vidi i bude indiferentno prema njima ili da ih zaboravi u ustanovama.”.

U knjizi su prikazani svi opisi dobiveni na navedena pitanja. Dio sudionika opisao je traumatična fizička fiksiranja i vezivanja, ponižavanje i vrijeđanje, prisilna i duga zadržavanja u bolnici, grubost, upotrebu fizičke sile, nedostatak komunikacije i smislene terapije, kao i traženje mita od veterana rata. Poučno je što su sudionici, nakon opisa pozitivnog i negativnog iskustva s osobljem, podijelili koje posljedice zbog tog iskustva doživljavaju. To nam pomaže uvidjeti koliku razliku pozitivni i negativni postupci djelatnika čine za jednu osobu, njezin život i oporavak. Mnogi će nakon pozitivnog iskustva s osobljem tražiti njihovu daljnju podršku u liječenju. S druge strane, opisi negativnih iskustava pokazuju kako takvi postupci izazivaju još više patnje uz onu već postojeću te produžavaju tijek poremećaja. Ona rezultiraju nepovjerenjem i izbjegavanjem kontakta sa zdravstvenim sustavom u budućnosti. To je bitna razlika u usporedbi s osjećajima sigurnosti i povjerenja u osoblje koje osjećaju osobe koje su imale pozitivno iskustvo. 

Martina Barbiš, mag.psych.