Što znači biti neurodivergentan? Razumijevanje pojma koji mijenja pogled na ljudski um5 min čitanja

U posljednjih nekoliko godina, sve češće čujemo pojmove poput “neurodivergentnost” i “neurorazličitost”. No, što oni zapravo znače? Ovi termini predstavljaju značajan pomak u načinu na koji razmišljamo o ljudskom mozgu i ponašanju – odmičući se od isključivo medicinskog modela “poremećaja” prema prihvaćanju različitosti u neurološkom funkcioniranju. U ovom blogu istražit ćemo što neurodivergentnost znači u užem i širem smislu, oslanjajući se na spoznaje iz relevantnih područja.

Što je neurodivergentnost? Osnovno razumijevanje

U svojoj srži, neurodivergentnost se odnosi na činjenicu da mozgovi nekih ljudi funkcioniraju, uče i obrađuju informacije na načine koji se razlikuju od onoga što se smatra “tipičnim” ili neurotipičnim. Neurotipičan se odnosi na najčešći, statistički prevladavajući način neurološkog funkcioniranja u populaciji.

Važno je naglasiti da neurodivergentnost sama po sebi nije dijagnoza. To je krovni pojam koji opisuje prirodne varijacije u ljudskom genomu koje rezultiraju različitim načinima razmišljanja i doživljavanja svijeta.

Neurodivergentnost u užem smislu: Specifična stanja i dijagnoze

Kada se govori o neurodivergentnosti u užem, često kliničkom ili praktičnom smislu, misli se na osobe koje imaju specifična neurorazvojna stanja ili dijagnoze. Stručna literatura, poput one iz područja psihologije, psihijatrije i neurologije (npr. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje – DSM ili Međunarodna klasifikacija bolesti – MKB), definira i opisuje ova stanja. Najčešće se pod neurodivergentnim stanjima u ovom smislu podrazumijevaju:

1. Poremećaj iz spektra autizma (PSA): Karakteriziran razlikama u socijalnoj komunikaciji i interakciji te prisutnošću ograničenih ili drugačijih ponavljajućih obrazaca ponašanja, interesa ili aktivnosti.
2. Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD): Karakteriziran poteškoćama s održavanjem pažnje, kontrolom impulsa i/ili hiperaktivnošću koje utječu na svakodnevno funkcioniranje.
3. Specifične teškoće u učenju: 

• Disleksija: Poteškoće s čitanjem, prepoznavanjem riječi i razumijevanjem pročitanog.
• Diskalkulija: Poteškoće s razumijevanjem brojeva i matematičkih koncepata.
• Disgrafija: Poteškoće s pisanjem, rukopisom i organizacijom misli na papiru.

1. Disprakcija (Razvojni koordinacijski poremećaj): Poteškoće s planiranjem i izvođenjem finih i grubih motoričkih zadataka.
2. Touretteov sindrom: Neurološki poremećaj karakteriziran nevoljnim, ponavljajućim pokretima i vokalizacijama (tikovi).

U ovom užem smislu, neurodivergentnost se odnosi na osobe čije neurološko funkcioniranje odgovara dijagnostičkim kriterijima za jedno ili više od ovih (ili srodnih) stanja. Iako se radi o medicinski priznatim stanjima koja mogu zahtijevati podršku ili terapiju, važno je razumjeti da ona predstavljaju različit, a ne nužno inferioran način funkcioniranja mozga.

Neurodivergentnost u širem smislu: Pokret za neurodiverzitet

Širi smisao neurodivergentnosti proizlazi iz pokreta za neurodivegentnost koji je započela australska sociologinja Judy Singer kasnih 1990-ih. Ovaj pokret zagovara ideju da su neurološke razlike poput autizma, ADHD-a i disleksije prirodne ljudske varijacije, slične bioraznolikosti u prirodi.

Ključne ideje ovog šireg shvaćanja su:

1. Prihvaćanje, ne samo tolerancija: Neurološke razlike ne treba gledati kao “greške” koje treba ispraviti, već kao vrijedne aspekte ljudske raznolikosti.
2. Socijalni model invaliditeta: Poteškoće s kojima se neurodivergentne osobe suočavaju često nisu intrinzične njihovom stanju, već proizlaze iz društvenih barijera, nerazumijevanja i neprilagođenosti okoline (npr. nefleksibilni obrazovni sustavi, bučna radna okruženja).
3. Fokus na snage: Svaki neurotip ima svoje jedinstvene snage. Na primjer, osobe s autizmom mogu imati iznimnu sposobnost fokusiranja na detalje, dok osobe s ADHD-om mogu biti vrlo kreativne i energične.
4. Samoodređenje i zagovaranje: Neurodivergentne osobe trebaju imati pravo glasa u odlukama koje se tiču njihovih života i podrške.
5. Univerzalnost neurodiverziteta: U najširem smislu, neurodiverzitet obuhvaća sve ljude, jer svačiji mozak je jedinstven. Međutim, pojam “neurodivergentan” se koristi za one čije se funkcioniranje značajnije razlikuje od neurotipične većine.

Ovaj širi pogled, utemeljen u sociologiji i studijama invaliditeta, naglašava potrebu za društvenim promjenama koje će omogućiti inkluziju i puno sudjelovanje svih neurotipova. Stručna literatura sve više prepoznaje važnost ovog pristupa, integrirajući koncepte poput prilagodbi okoline i podrške temeljene na snagama u kliničku praksu.

Zašto je važno razumjeti oba smisla?

Razumijevanje i užeg i šireg smisla neurodivergentnosti ključno je:

• Uži smisao pomaže u identificiranju specifičnih potreba, pristupu odgovarajućoj podršci (ako je potrebna i željena) te razumijevanju konkretnih izazova i snaga povezanih s određenim stanjima. Oslanja se na klinička znanja i dijagnostiku.
• Širi smisao potiče društvenu promjenu, smanjuje stigmu, promovira prihvaćanje i inkluziju te nas podsjeća da različitost u načinu razmišljanja obogaćuje društvo. Oslanja se na principe ljudskih prava, socijalne pravde i vrijednosti različitosti.

Neurodivergentnost je moćan koncept koji nas izaziva da preispitamo tradicionalne ideje o “normalnom” funkcioniranju mozga. Bilo da govorimo o specifičnim dijagnozama (uži smisao) ili o širem pokretu za prihvaćanje neurološke raznolikosti (širi smisao), razumijevanje neurodivergentnosti otvara vrata prema inkluzivnijem i empatičnijem društvu. Prihvaćanjem činjenice da ne postoji samo jedan “ispravan” način razmišljanja, možemo stvoriti okruženja u kojima svi pojedinci, bez obzira na njihov neurotip, mogu napredovati i doprinositi svojim jedinstvenim talentima.

Napomena: Ovaj tekst je informativnog karaktera. Za dijagnozu ili stručni savjet o specifičnim stanjima, uvijek se obratite kvalificiranim stručnjacima sa(psiholozima, psihijatrima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima itd.). 

Ivona Hemen Erdeli, mag.psych.