S naše strane kauča: Ponovno ispočetka2 min čitanja

Nada mi je pomogla da imam strpljenja dok me život gazi. To ionako ne traje vječno. Samo povremeno i svrhovito, u samoći ili među ljudima. Strpljenje da dočekam prihvaćanje bez osude, međusobno povjerenje unatoč upozorenjima kako simptomi mogu uništiti vezu, doček kući kad’ je netko presretan što me vidi, a izgledam premoreno nakon posla.

Fali mi zagrljaj partnera koji me iskreno i potpuno voli baš takvu kakva jesam. Blizina meke tople kože i draškanje sa vršcima prstiju po ruci dok uživamo u filmu. Prijelaz između čvrstog ramena i vrata gdje mi se glava može savršeno lagano spustiti i ostati mirno naslonjena dok suze neprestano teku. Fali mi hrabrost da prepustim tijelo osobi kojoj vjerujem da će poštivati moje želje i granice.

Želim nježan dodir po licu i oči koje razumiju kada uzrujano plačem.

Treba mi kvalitetna utjeha empatičnog čovjeka koji će barem šutjeti sa mnom ako nema što pametno za reći. Bez davanja prijedloga, rješenja i oštrih nepotrebnih kritika.

Paše mi strastveno stapanje u jedno dok me ne obuzme ekstaza.

Sjećam se divnih dugih trenutaka nježnosti, optimizma, spokoja, prepuštanja… Urezale su mi se jasne slike užitka iako je svjetlo kroz škure slabo osvjetljavalo tijela i pokrete. Lagano maženje i tiho slatko šaputanje bi upotpunilo dan kada bi raspoloženje dopustilo blizinu, a smanjenje terapije vratilo libido. Dobivala sam i divne poklone, bili oni samo pogođeni komplimenti, izleti u nepoznato ili slatkiši.

Nažalost, ponovno sam doživjela poraz unatoč ogromnom trudu koji me pojeo do zadnje sekunde. Ponovno me razočaralo što nisam dovoljno dobro procijenila što mi treba i što sam čekala da me besmisleni krug opet uništi.

Postoje lijepi dijelovi života koje dijagnoza odbacuje, negira, skriva i postepeno uništava. Momenti kada ti je drago što si živ jer imaš krasne uspomene, a ponovno si u bolnici. Ne puštaj nadu da te život ponovno može usrećiti. Nada je dobar suputnik, obećajem.