S naše strane kauča: Ne želi me pustiti1 min čitanja

Odnos između mene i tebe je poseban ali ne i prekrasan. Ne mogu se maknuti od tebe ni dok spavam. Ne mogu zamisliti život bez tebe jer ti jesi moj život. Osjetim te dok plačem, jedem, gledam TV, čitam, pijem, čistim, pokušavam se zabaviti,… Ljuta sam jer me ne puštaš od djetinjstva. Kako mogu ostvariti snove kada si ih zarobio a ja sam zarobljenik prošlosti. Pratiš me i u noćnim morama. Ne mogu disati od tebe a gorim od želje da napokon odeš. Nećeš otići drugoj osobi jer si moj. Nema boljeg od tebe u uništavanju ljepote, užitka, slobode i vremena. Ne možeš stati drobiti me na svakom koraku. Teško je i psihijatru opisati koliko mi štetiš. Mala sam naspram tvoje veličine. Veleban, zastrašujuć, bučan, ružan. Drugi te ponekad vide ali mogu pobjeći a ja ne mogu pobjeći od tebe ni kada se sakriješ. Uplašiš me svaki put kad te čujem i vidim beskrajne slike nasilja i tihe patnje. Čučiš u glavi i srcu i čekaš sljedeću sitnicu da zaurlaš kao čudovište kakvo jesi. Ništa ti nije dovoljno dobro što napravim, pomislim, osjetim. Ne mogu te ignorirati ni zamagliti lijekovima. Postajem sve nemoćnija i pred drugima. Ne čuješ me kada vrištim da staneš. Ne vidiš da sam već odrasla ali ne i prerasla tvoje trikove koji me svaki put iznenade jer se usudim zaboraviti te barem na sekundu. Sram me bilo što si oduvijek jači, izgubljena u tvojim raljama. Sad te anonimno predstavljam svijetu jer svijet ne razumije.
Moj dragi, PTSP.