S naše strane kauča: Bez treptanja6 min čitanja

Danas ću vam staviti tekst o depresiji – opis jedne depresivne srijede.

Naime kroz 2019. i 2020. sam bio toliko u depresiji da sam se osjećao da sam izgubio dušu. Samo bih sjedio i pušio cigarete, a svako jutro se budio u panici. Osjećam da sam jedva preživio taj period. I onda me psihoza dočekala početkom 2021. Samo nekoliko dana bez zyprexe i bio sam u psihozi gdje su svi ljudi po gradu djelovali kao demonski koljači, a ja sam bio uvjeren da moram čistiti karmu grada. Toliko je postalo strašno da sam sam otišao na psihijatriju kao vođen nekim glasom u umu ili možda izvan. Na psihijatriji u početku sam mislio da će me ubiti. Kad sam se smirio i više došao k sebi ubrzo sam se sprijateljio s mnogo ljudi. Nažalost takvi kontakti se obično ne zadrže. Nedostaje mi prijateljstava u mom malom gradu. Imam ih u većem, obližnjem gradu, ali mi je nezgodno ponajviše zbog ozlijeđenog koljena.

Veliki sam ergofob i neurotičar. Ne znam što mi je gore, depresija ili anksioznost koja se penje do neslućenih razmjera da postane panični napadaji i paranoje. Iako više nisam u tolikoj depresiji, ili zbog lijekova ili bolesti (više mislim lijekovi), ja ne mogu plakati, a nije da se nečemu i veselim. Mogu reći da sam stabilno. Jednom nogom u nihilističkoj paradigmi, jednom u duhovnoj paradigmi. Kao što u jednoj pjesmi pjeva “gorka obećanja života”, s time se poistovjećujem. Zašto sam zgusnuo razne detalje. Pa nisam zadovoljan sa psihijatrima, bilo privatnim, bilo preko zdravstvenog osiguranja. To je 15ak godina borbe sa svojim umom i emocijama. Jednom ću o izvorištima detaljnije. Npr. moj otac je imao psihozu i od tada nije svoj, a psihijatar samo piše uredna remisija psihoze. Taj psihijatar mene ne sluša kad spominjem ergofobiju, ne zanima ga što mi haldol u potpunosti devastira seksualnost. Kad sam spomenuo Solian, jer sam čuo od poznanika o njemu, odmah me je pitala koja doza je kod poznanika. Kao da ne zna ni sama što bi propisala. Privatni psihijatar vas duže drži definitivno, ali samo gleda kako farmacijom ublažiti simptome. Jednom kad sam bio očajno htio sam na Rab, ali je psihijatrica rekla da sam dobro. Ista je govorila da sam dobro jednom kad sam već upao u psihozu. Kako vjerovati struci? Možda bih sada bio sretniji na Solianu, jer on i podiže, a i manje utječe na seksualnost. Ja dobivam dojam da struka ignorira opću dobrobit pacijenta. Ukratko ću reći i za depresiju, anksioznosti, panike i paranoje. Najbolje ih je zamisliti kao parazite na vašem sebstvu koji vam diktiraju kako živjeti život. Evo isječak iz tadašnjeg stanja u meni:

“Je Ii moralo nebo pasti ovo jutro, nemilosrdnim tonama gnječiti srce, nema zraka za bebu moje nutarnjosti. Neisplakana bol kao igle u oči osljepljuje moje traganje. Živ zakopan, prsa ispunjena cementom. Nikada nisam znao da se i ovako postoji. Nema bijega, nema izlaza. Sada u noćnoj mori koju sanja ova srijeda, u toj dimenziji vapaji su ugušeni bukom guste tišine uzaludnosti. Ovo je sada moja stvarnost, vječna i nestvarna u začuđenom oku.”

I nema te hrane za ovu glad, ja je nisam našao, a povraćati bi mogao. Osjećam da je moja duša samo maligno tkivo od kojeg ne mogu pobjeći. Ne mogu prihvatiti, ne. Ne mogu stati i prihvatiti. Nešto je jako krivo u ovakvom bivanju. Paraliza sna iz koje se ne mogu trgnuti, a demon je tkanje svega što mogu osjetilno doseći. Osuđen da budem dok jesam. I sve tople šarenosti koje se stidljivo prikažu kao neka posuđena sjećanja, jesu li bile samo jedan kratki san od prošlog ponedjeljka ili neka nadrealna dnevna maštarija? I bio je netko prije mene i nosio je moje ja, tako čudan osjećaj. Ja sam prigušeni uzvik, prešućeni plač i bolni upitnik. Gorčina i bijes, ti gutači svjetova, bljeskovi nuklearnih eksplozija koje četiri zida sa perfidnom lakoćom progutaju u beznačaj bijele boje. Tamničar ne priča jezikom Čovjeka. On priča priču o gubitku. Vječnom gubljenju bez jasne strukture i bez zaključka. Kada me ne bude, barem ću biti slobodan od iskustva sebe. Dok sam Živ ja sam svoja sudbina. Da li se na ovom mjestu sadi cvijeće, da Ii se ovdje pronađen i u potpunosti izgubljen stavlja kalendar ili mirisna svijeća.? Trebam li se udobno smjestiti? Da li da se sprijateljim sa utvarama nedostatka? I eno mene kako se promatram.

On će doći mučiti me, znam to. Znam taj pogled. Zrak je hladan, a postojanje užareno. Ako dodirnem ruku koja je probila opnu, zbog ne znam kojeg razloga, hoću li je opet inficirati i hoće li je opet crni vjetar otpuhati u prah. Ovaj vrtlog neće stati. Siloviti bezdan čiji sam ja epicentar. I njišem se i tresem se i dlanovi su blijedi i znojni I pitam se hoće Ii me itko odvesti doma. Hoću li znati pojasniti gdje mi je kuća? Je li postojala? Jesu Ii me zaboravili? Hoće Ii se itko ispričati što su me ostavili ovdje, daleko, u nepoznatoj zemlji, bez karte, bez rječnika? I vidio sam smrt, imala je nježan glas, pjevala je dječje uspavanke i nosila crni mobil za staviti iznad mog kreveta, i osjećao sam se sigurno, i bilo je jako nalik na dom. Njena pjesma je brižno vadila igle duboko zabijene u moje kosti. Svakim svojim pokretom brisala je grijeh i opet sam bio čist. Vječnosti koje ne traju vječno.

Pregusto sam ja, moje tijelo me vrišti. Treba li mi anestetik drugoga da ublažim ove distorzije koje me čine? Ali drugi su previše drugi, a ja sam previše ja. Nema odmora, zar ne? Gnječiti će dok se ima što gnječiti. Sav taj trud da gnječenje provedeš na što bolji način. I crijevo će izaći i razliti se mozak, ali suza nikako. Kada će Blufonija opet biti opet prekrasna zemlja? To je samo priča, samo priča. I sjećam se svijeta koji nikada nije postojao, lijepa li je bila ljubav koju nikada nisam osjetio. Jako mi nedostaje.

Smiri se, to je samo patnja, samo patnja. Vidiš kako stane u samo nekoliko slova. Opet ne jedeš. opet samo cigareta, cigareta. I nestale su slike, nestala su sjećanja, a priča je zapisana duboko u mom tkivu i struji bolno kroz mišiće, sama sebe meni prepričava. Nisam osjetio olakšanje pišući ovo, nikakvo skidanje tereta, samo micanje dekorativnih flastera. Legao sam u fetalni položaj bez umirenja, opet intenzivna bol i osjetio sam da imam onaj jezivi pogled. Rašireni kapci, bez treptanja.