Zašto je važno ne izbjegavati nelagodu kod djece?5 min čitanja

Zamislite da upišete tečaj vožnje u autoškoli i dolazite svakodnevno, a instruktor vas nauči upaliti auto, voziti u prvoj i drugoj brzini, ali vama „šteka“ treća, pa vaš instruktor uskače gotovo svaki put kad trebate prebaciti u treću, jer je vama to previše frustrirajuće. On to radi umjesto vas jer mu je teško gledati kako se vi „mučite“, a nije ni primijetio da je po putu propustio odraditi svoju dužnost i podučiti vas kako savladati sve brzine. Malo po malo, došao je i dan ispita gdje se od vas traži da prebacite u četvrtu brzinu, koja zahtijeva predznanje i savladavanje treće gdje bi inače uskočio vaš instruktor. Međutim, kako ispit podrazumijeva samostalnu i neovisnu demonstraciju znanja, vi ste ga pali jer niste savladali jedan od koraka. Što mislite, tko snosi veću odgovornost za pad ispita – učenik ili instruktor? 

Slično se događa i nama u raznim situacijama, primjerice kada smo u žurbi i kažemo kako ćemo „samo još ovaj put“ obući djetetu papuče umjesto njega i „samo danas“ ćemo mu popustiti i dati da pogleda još jedan crtić nakon preporučene dnevne doze jer se počeo bacati po podu, i pospremit ćemo igračke za njim jer on je još „premali“ da bi to sam radio. Da, dvogodišnjaku je izazovno obući samostalno papuče i pospremanje igračaka je zadnje na listi prioriteta, a ekran pak vrlo primamljiv.  S druge strane, mi smo često u žurbi ili nekom poslu, te nam vrlo neprimjetno može preći u naviku da popustimo ili stalno radimo stvari umjesto njih.

No, što propuštamo po putu?

Učestalim štićenjem, odrađivanjem umjesto djeteta, popuštanjem i neprimjerenim tješenjem poput onog kad mu dopuštamo „još samo“ 5 minuta na mobitelu, koje se nerijetko produžuje još par puta, reagiranjem na svako njihovo negodovanje, zapravo im činimo „medvjeđu uslugu“ .

Ukoliko djecu kontinuirano uskraćujemo za proradu frustrirajućih i manje ugodnih iskustava, ne ostavljajući im prostora i vremena da se nauče nositi s njima, šaljemo im poruku da će život biti posve bezbolan, što je posve nerealna slika svijeta. S druge strane, time ih potičemo da strahuju i bježe od nelagode u budućnosti, jer naprosto nisu naučili i iskusili kako se nositi s njom. To kao posljedicu ostavlja manjak vjere i samopouzdanja u sebe. Drugim riječima, pretjeranim zaštićivanjem stvaramo nesigurnu djecu.

Takvim pristupom, djeca nemaju prilike razviti psihološku otpornost i naučiti ključna životna znanja i vještine poput odgovornosti za svoje ponašanje, da odgađaju zadovoljstvo i kako da se nose s izazovnim situacijama. Optimalna doza frustracije nužna je za rast i razvoj i važna je sastavnica emocionalnog zdravlja, kao i života. Bez nje ne bi bilo napretka, te nam pruža mogućnosti za kreativno rješavanje problema. Kad bi sve naše želje bile zadovoljene uvijek i u svako doba, ne bismo imali motiv da učimo nešto novo, napredujemo i razvijamo se. Jedan od takvih primjera je i kad dvogodišnjak poseže za nekim predmetom, a mi ga brže bolje dohvaćamo, ne dajući mu ni priliku da izrazi što želi. Na taj način ga navikavamo da ne mora ni izgovoriti ni iskomunicirati što želi jer „kud on okom, mi skokom“. Zašto bi bilo motivirano i koristiti govor u tom slučaju, kad nema primjedbi jer dobiva sve što želi? Ne samo da mu u tom slučaju uskraćujemo priliku za razvoj govora, već se dogodi da onaj put kada ne razumijemo što želi i ne uspijevamo mu „pročitati misli“, ono se frustrira i negoduje uzvicima i plačem, jer ga zbunjuje kako odjednom nije dovoljno da samo pogleda negdje i dobije željeni predmet, a svaki put prije je to bio slučaj. To je samo jedan od primjera kako iz najbolje namjere ne činimo dobro djetetu kada radimo stvari umjesto njega u slučajevima gdje je ono to samo sposobno. Naš je zadatak da stvaramo ili barem ne „zatvaramo“ prilike gdje ono može učiti putem vlastitog iskustva.

Tolerabilna frustracija je u uskoj vezi s vještinom odgode zadovoljstva koja podrazumijeva odupiranje kušnji trenutačne nagrade, s anticipacijom da će zadovoljstvo biti veće kasnije. Zamislite da želite na neko daleko putovanje za što je potrebno da uštedite, no umjesto odvajanja novca, vi se ne možete suzdržati, pa tako svaki mjesec kupite novi parfem, sat ili nešto treće. No ukoliko odolite kupnji, moći ćete staviti novac u štednju i nakon godinu dana ostvariti svoj dugoplanirani cilj odlaska na egzotično putovanje. Upravo nam što brojnije prilike za vježbanje odgode zadovoljstva i uspješna toleriranja frustracije u djetinjstvu pomažu u ostvarivanju dugoročnijih ciljeva kasnije u životu.

Mnoga istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju dobro razvijene ove mehanizme, razvijaju u odrasle ljude koji uspijevaju održavati intenzivan interes i znatiželju u novim iskustvima i vjeruju da će uspjeti.

Iskustva koja pružamo djeci u konačnici utječu na to u kojoj mjeri će ono biti zadovoljno sobom, vjerovati u svoje sposobnosti i poštivati samo sebe.  Na nama je da se zapitamo kako ih učiniti što kvalitetnijima i korisnijima u svrhu rasta i razvoja potencijala djece. Važno je da smo svjesni kako djetetu mora biti katkad nelagodno u sadašnjosti da bi mu u budućnosti bilo lijepo. Sljedeća izreka nepoznatog autora to vrlo lijepo dočarava:

„Odakle ti mudrost? To je zbog svih iskustava koje sam proživio. Kako si stekao iskustvo? To je zbog svih dobrih odluka koje sam donio. Odakle ti dobre odluke koje si donio? To je zbog svih loših odluka koje sam donio.“

Stoga, sljedeći puta kada prepoznamo da želimo „prebaciti u treću brzinu“ umjesto djeteta, zastanimo i umjesto rješavanja problema, dajmo mu da iskusi i taj dio života i budimo tu za njega kao podrška ohrabrujući ga da može izaći na kraj s time.  Konačno, pripremimo ga za uspješno svladavanje ispita autoškole, ili ipak života.

Tea-Marija Šantić, odgojitelj i psihoterapeut u edukaciji pod supervizijom, vl. „Minutica“, obrt za emocionalno osnaživanje